Tako liturgijske molitve započinjemo s: „presveti, svemogući, vječni, pravedni…, ali i s: „milosrdni, blagi, dobri Bože.“ U tim atributima sadržana je istina o Bogu, ali i o čovjeku. Iako bi zbog svoje grješnosti čovjek morao zanijemjeti pred svetim, svemogućim i uzvišenim Bogom, on mu se, zahvaljujući Božjoj dobroti i blagosti, ipak smije obratiti s djetinjim povjerenjem, očekujući da bude od njega prihvaćen. Tako i u tom čovjekovu prisnom obraćanju Bogu ostaje sačuvana Božja uzvišenost. On je istodobno uzvišen nad svim materijalnim i prolaznim, a ipak blizak čovjeku i njegovim potrebama.
Slično je i s odnosom Gospe i vidjelaca, koji je najbolje izražen u riječima njezina oslovljavanja: „draga djeco“. Iako pred njima stoji žena iz vječnosti obasjana neopisivim svjetlom, zahvaljujući njezinim prvim riječima: „draga djeco“, oni nisu pred njom izgubljeni. Doživljavaju ono što i brojni biblijski svjedoci iznenadnog susreta s nebeskim glasnikom: strah i radost u isto vrijeme. Evanđelist kaže za žene nakon njihova susreta s anđelom na Isusovu grobu: One, sa strahom i ujedno s velikom radošću, smjesta ostaviše grob te otrčaše da to jave njegovim učenicima (Mt 28,8).
Svoj prvi susret s Gospom Vicka opisuje gotovo istim riječima: „Bila sam strašno radosna ali i uplašena. Bilo me je stra, a bilo mi i drago“ (J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, str. 17). U uzvišenoj ženi obasjanoj neopisivim svjetlom vidioci prepoznaju ne samo Isusovu, nego i našu majku koja im omogućava da se osjećaju kao njezina djeca. Tako je među njima uspostavljena prisna komunikacija i oni će biti prvi slušatelji njezinih poruka i njihovi prenositelji. Obraćajući se tako prisno djeci vidiocima, Gospa nije izgubila ništa od svoje nebeske uzvišenosti, već je samo potvrdila da smo svi po vjeri Isusova braća i sestre i njezina duhovna djeca. Tako je to oslovljavanje i prije nego je Gospa izrekla ijednu konkretnu poruku samo po sebi snažna poruka ne samo vidiocima, nego i svima onima koji se žele u svemu tome prepoznati.
