Poneki traže rješenje svojih problema odlazeći vračarama i vračarima. I kad se nešto dobra dogodi, poneki misle da su im pomogli oni kod koji su bilio. No, varaju se. Onaj tko se bavi okultnim, ne moženikomu pomoći. Dokazano je da 40% bolesnih ozdravi ne djelovanjem lijeka, nego povjerenjem u liječnika. Čuvajmo se svega okultnoga.
Poneki se tuže da zapadaju u bezvoljnost i besciljnost života, imaju napasti na samoubojstvo, neprestano osjećaju nemi, more u snovima, čuju prisilne glasove, moraju prislino činiti neka djela, počinju mrziti druge i sebe, ne mogu moliti, hvata ih strah, ne mogu raditi, imaju čak i fizičke smetnje, osjećaju kao da je netko drugi u njima... To su sve simptomi negativnih sila koje čovjeka napadaju. Zato je potrebno moliti za pomoć i oslobođenje. Ako je netko tražio pomoćkod vračara ili vračare, dopuštao mu da čita budućnost iz dlana ili iz karata, gatao na bilo koji način ili se bavio spiritizmom, zazivao duhove ili bio nazočan na spiritističkim seansama, morao bi sve to iskreno pred svećenikom u ispovijedi priznati i odlučno se odreći svega, svake okultne prakse. Svećenik će nad njim moliti molitve otklinjanja. Okultna praksna je razorna i štetna za čovjekovu psihu i duh. Posljedice mogu biti teške i neizlječive bolesti. Potrebno je što prije odreći se toga zla i odlučiti se za Isusa Krista. U čovjeku razlikujemo tri područja: tijelo, psihu i duh. Tijelo liječi medicina, psihu psihijatrija, a duh vjera, molitva!
Posebice je važno razlikovati područje psihe i duha, odnosno kompetencije psihijatra i svećenika. Praksa pokazuje da se psihijatrija ne snalazi u slučajevima kada je u pitanju duh, da ne nalazi nikakvo oštećenje. Ako ga registrira, liječenje nije uspješno. U tom slučaju svećenik vjerom i molitvom uspješno otklanja smetnu. Poželjno je da svećenik i psihijatar surađuju. (Usp. Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom, str. 147.-148.)
Ponajprije, potrebno je znati da naše molitve često nisu uslišane i Božja obećanja nisu ispunjena jer između nas i Boga postoji nepremostiva zaprjeka. Ta zaprjeka je grijeh, kao i rana koju grijeh ostavlja . Nekada je to pitanje rana koje su nam drugi nanjeli. Tek kad otklonimo te zaprjeke, Bog nas može uslišati. Bitno je ponizno priznati grijehe, iskreno se za njih pokajati i žarko moliti Isusa da iscjeli svaku ranu koju nam je nanio grijeh ili netko drugi. Osim toga, potrebno je moliti Isusa da iscjeli i svaku ranu koju smo drugima nanjeli.
Ne zaboravimo moliti da Isus ozdravi i iscjeli sve rane i oprosti sve grijehe koje smo nasljedili odsvojih predaka. Ako te tko kori, ili ako ti koga koriš, pa i ako to činiš iza njegovih leđa, ostaje rana i u tvojoj i u njegovoj duši i u podsvjesti. Jaz, mržnja,odbojnost, nepodnošljivost, protežu se naraštajima.
Jedna od najvećih zaprjeka u kršćanskome životu jest nedostatak praštanja, mržnj ai nepomirljivost. Manjak ljubavi. Ako ne opraštamo, razaramo sami sebe u duhovnome i tjelesnom smislu. Izostanak praštanja uistinu je bič koji razdire osobe,obitelji, brakove i društvo. Praštanje je ljubav, krjepost koja stvara podlogu kako bismo mogli dobiti oproštenje od Boga. Praštanje je ključ našeg istinskog odnosa prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi samome. Poput Isusa, koji je uzor praštanja, i mi moramo bezuvjetno od srca svima oprostiti. Tako življeno praštanje ima oslobađajuće učinke: oslobađa od svih neprijateljskih osjećaja, izvor je duhovna, duševna i tjelesna zdravlja.
