Okruženi smo sportom, koji nas nekad uveseljava, nekad rastuži, a vrlo često i naživcira. Na televiziji vidimo nogometne utakmice u kojima se mnogi igrači križaju prilikom ulaska i izlaska na teren. No, iza nogometnih kulisa, ali i mnogobrojnih drugih sportskih terena, malo je onih koji će se prekrižiti radi vjere. Većinom je to za kamere i njihovu popularnost. Što je događa s vjerom u sportu?
Većina ljudi sport kojim se bave doživljava kao religiju. Rukometaš sam od osnovnoškolskih dana, i znam kako je to kad ti treninzi zauzimaju puno vremena u rasporedu. Htjeli mi ili ne, ukoliko se imalo ozbiljnije bavimo nekim sportom, on će nam se nametnuti kao religija. U svom rukometnom svijetu nisam imao prilike upoznati puno vjernika. Svatko ima pravo donositi odluke u svom životu, ali nisu mi jasni ljudi koji slave Boga kad pobjede, a na sav glas spominju Njegovo ime kad se žale na sudačku odluku, poraz ili bilo koju situaciju koji im ne odgovara u tom trenutku.
Sve je lakše kad On prati tekmu s tribine
Vjera i sport danas su rijetkost u profesionalizmu. Istina, ima dobrih primjera sportaša koji su vjernici. Ali većina njih nije toliko poznata naspram udarnih zvijezda koje iskaču sa svih strana. Život izvan terena često obiluje aferama i porocima, i nemoguće je spriječiti taj trend nerazumnog ponašanja koji obuzima sve više mladih zvijezda u sportu. Primjerice, prije nekoliko dana pročitao sam članak o jednom mladom i perspektivnom nogometašu koji je prije nekog vremena bio posve normalan i drag čovjek. U samo nekoliko mjeseci prometnuo se u bahatu zvijezdu čije ponašanje nije ni slično čovjeku kojeg su ljudi prije poznavali.
Biti sportaš i biti vjernik dosta je teška stvar, ali nije nemoguća. Uz pravu organizaciju, sve se može. Bitno je samo ustrajati kad je najteže, i uz fizičku spremu, biti duhovno pripremljen na sve što te čeka na terenu. Istina, i ja se nekad poslužim nekorektnom igrom da dođem do svog cilja, ali sport traži svoje. Ali na kraju, pružiti ruku suparniku nakon utakmice ili pomoći ozlijeđenom, to je ono što pokreće svakog dobrog i iskrenog sportaša. Ja se prekrižim prije svakog ulaska u igru, i to mi daje neopisivu sigurnost za posao kojim se bavim. Ipak, biti rukometni vratar nije jednostavna pozicija i zahtjeva jako puno koncentracije. No, sve je nekako lakše, jer uvijek zamislim da je On tu oko mene u blizini, i da gleda utakmicu negdje s tribine.
Nikola Vranjković/pastoralmladih.hr
Više kolumni pročitajte OVDJE
