Jedan od ljudi koji su pokrenuli djelovanje zajednice u ovom dijelu Hercegovine je Josip Sivrić, rodom iz Vionice u župi Međugorje. Odrastanje u okruženju snažne međugorske duhovnosti, kako kaže, uvelike je oblikovalo njegov osobni odnos prema vjeri, ali i odluku da preuzme aktivnu ulogu u pokretu koji želi ohrabriti muškarce na dublji duhovni život.
U razgovoru za medjugorje-info Sivrić govori o tome kako je započeo njegov put s Marijinim ratnicima, kakvu ulogu u svemu ima Međugorje, zašto smatra da današnje društvo prolazi kroz krizu muževnosti te kako članovi pokreta doživljavaju kritike i reakcije javnosti.
Na početku razgovora osvrnuo se na vlastiti put i prvi susret s pokretom.
“Moj osobni put s Marijinim ratnicima započinje tako što me moj prijatelj Miljenko Jurić pozvao na prvi sastanak Marijinih ratnika u Splitu. Ja sam već ranije saznao za Marijine ratnike, viđao sam ih po Međugorju i internetu i baš su mi se na prvi pogled svidjeli, a još više su mi se svidjeli kad sam upoznao njihovu duhovnost. Eto Miljenko me nazvao, a ja sam odmah odgovorio može, a on nije ni počeo govoriti o čemu je riječ. Tako sam počeo sa splitskom grupom i kad je sazrelo vrijeme povratka kući u župu Međugorje na Vionicu odlučio sam skupa s Miljenkom i braćom Poljacima da ćemo pokrenuti novu grupu u Hercegovini.”
Pokret je danas međunarodan i djeluje na više kontinenata, no prema Sivriću osnovna pravila i način djelovanja isti su za sve zajednice.
“Marijini ratnici imaju statut i kodeks kojeg se moraju držati svi podjednako, tako da ne vidim razliku između nas i nekih drugih grupa po svijetu, iako nas ima na više kontinenata.”
Sivrić naglašava kako je duhovnost pokreta snažno povezana s međugorskim iskustvom molitve i posvete.
“Cijeli pokret svake godine obnavlja 33 dana posvete Isusu po rukama Marijinim i jako smo zagrizli u monfortansku duhovnost i svi se predajemo Mariji i svi njoj prepuštamo uzde i stvarno mislim i vjerujem da naša Kraljica Mira svime ovim upravlja jer da nije davno bi se mi raspali".
Govoreći o vlastitom odrastanju, ističe kako je život u Međugorju snažno obilježio njegov put.
“Dolazim iz mjesta Vionica, župa Međugorje. Mogu reći da sam odrastao u crkvi i na Brdu ukazanja. Otac mi je godinama radio na tehnici u crkvi sv. Jakova u Međugorju pa sam se uvijek vrtio oko crkve, u crkvi i ispod nje i mogu reći da je u ključnim trenucima moga odrastanja to bila prevaga na koju stranu ću okrenuti. Kad su se stvari lomile uvijek bih čuo neku dobru propovijed koja bi me motivirala da se vratim na pravi put ili neki dobar savjet svećenika ili časne sestre. Odgajan sam u duhu međugorske duhovnosti i to je na kraju u meni i pobijedilo, odbacio sam sve ono zemaljsko što me vezalo i s Marijom pošao do Isusa.”
Jedna od tema o kojoj članovi pokreta često govore jest, kako kažu, kriza muževnosti u suvremenom društvu.
“Kad čovjek svjedoči često ili većinom ćemo čuti: baka moja je molila za mene ili mama me učila moliti. Jesi li ikad čuo da je netko rekao tata me naučio moliti, tata je sa mnom molio, tata je poticao na molitvu? Ja iskreno u hrvatskom narodu to još nisam čuo da mi je netko osobno svjedočio. A vidimo kroz Bibliju i evanđelje da je uloga oca toga koji prenosi djeci vjeru, uloga oca je da sina vodi u sinagogu, a mi smo se tu pogubili. Kod nas je ‘ženo moli’ ili ne daj Bože da muško u kući predmoli krunicu. To treba biti naša uloga da kažemo u sedam sati svi za stol, moli se krunica i kad kao otac tako postupiš svi sjedaju, a ženina uloga tu treba biti da je potpora, a ne da predvodi, mi smo ti koji trebamo predvoditi.”
Dodaje kako kroz zajednicu nastoje pomoći muškarcima da pronađu ravnotežu između odgovornosti, vjere i obiteljskog života.
“Također braću koja nisu u braku kroz različite teme i primjere iz vlastitog života učimo i spremamo kako biti pravi muškarac koji nije siledžija, koji zna svoju ulogu i prihvaća je i preuzima, da nije pasivni promatrač nego aktivni član obitelji, društva i zajednice u kojoj se nalazi. A da to najbolje pojasnim je ovako: mi učimo od Isusa Krista. On je znao kada treba ustati i govoriti i preuzeti svoju ulogu učitelja, a znao je i kada treba spustiti se i oprati noge braći, a najveći čin Isusove muževnosti bio je križ jer je tamo pokazao najveću snagu kroz potpunu žrtvu ljubavi.”
U zajednici se posebna pažnja posvećuje osobnom primjeru i konkretnom djelovanju.
“Mi svojim primjerom i radom na sebi možemo djelovati i poticati druge. Od silnih govora i pridika nema puno koristi ako nisu potkrijepljene djelima. Većinu novih članova koji dolaze u zajednicu privukao je baš taj naš aktivizam na svim poljima, od različitih inicijativa, pomaganja drugima, gradnje kuća, pomaganja siromašnima, rada s osobama s invaliditetom i slično. Onda kada nas pitaju odakle dolazi ta snaga možemo reći da dolazi iz temeljitog sakramentalnog života. Tu je izvor, tu pijemo vodu živu koja nam daje snage da idemo svaki dan naprijed.”
Formacija u pokretu traje tri godine, a kroz to vrijeme, kaže Sivrić, kod mnogih dolazi do dubokih promjena.
“Slama se tvrdo hercegovačko srce, hahah. Nastojimo kroz razne kateheze približiti što više vjeru našim članovima da je shvate i razumiju, da se sve sumnje i pomutnje iz njihovih umova sklone. Ima dosta u našem narodu i nekih krivovjerja i iskrivljenih slika, ponajviše o Bogu Ocu i o Majci našoj Mariji, pa kao temelj to ispravljamo i onda idemo lagano dalje i dublje u duhovni život.”
Jedna od inicijativa po kojoj su Marijini ratnici najpoznatiji je molitva krunice na javnim mjestima, najčešće na trgovima.
“Od Rimskog Carstva pa do komunizma uvijek netko pokušava Crkvu i evanđelje zaključati u sakristiju, ali to nije ono što Isus želi od nas. On kaže iziđite vani i naviještajte moje evanđelje, živite svoju vjeru da je svatko vidi. Zamislite da su prvi kršćani govorili da je to njihova osobna stvar, danas nas onda ne bi ni bilo, nitko ne bi ni čuo radosnu vijest evanđelja.”
Takve inicijative često izazivaju i kritike, pa i podsmijeh u javnosti.
“Sasvim je razumljivo da naše javno svjedočenje izaziva različite reakcije, pa i nerazumijevanje ili izrugivanje. Mi na to ne gledamo kao na sukob s ljudima, jer nas sveti Pavao uči da se ne borimo protiv krvi i mesa, već protiv duhovnih sila. Često su te teške riječi samo odraz unutarnjeg nemira ili rana koje ti ljudi nose. Zato na uvrede ne odgovaramo istom mjerom, već molitvom.”
Na pitanje jesu li ih kritike obeshrabrile, Sivrić odgovara kratko i jasno.
“Niti su nas poljuljale niti učvrstile. Mi znamo zašto ovo radimo i za koga i uvijek smo bili svjesni težine zadatka.”
Govoreći o javnim molitvama u društvu, smatra kako je svjedočenje vjere prirodan dio života vjernika.
“Ako smo mi kao država, tu mislim na Hrvatsku, i mi kao općine u Bosni i Hercegovini većinski katoličke, zašto bi bilo sporno da javno živimo svoju vjeru i da je javno svjedočimo? Pa i da nije tako, dužnost nam je tu istu vjeru svjedočiti i tu radosnu vijest dijeliti s drugima.”
Za muškarce koji osjećaju duhovnu prazninu, ali još uvijek oklijevaju napraviti prvi korak, ima jednostavnu poruku.
“Svi smo tu bili. Mislim da je u Hercegovini to česta pojava da je osoba blizu crkve, ali nikako da zagrize, nikako da osjeti prisutnost i ljubav živoga Boga, kao da se boji prići. U Hercegovini imamo veliku lepezu molitvenih zajednica različitih duhovnosti koje su sve dobre, ali nisu sve za svakoga. Moj savjet je da se priključe zajednicama, a ako im se neka i ne svidi ima izbora i čovjek se sigurno može u nekoj pronaći.”
Na kraju razgovora osvrnuo se i na budućnost djelovanja Marijinih ratnika u Hercegovini i mogućnost širenja zajednice.
“Međugorje ima sve, njemu ništa ne treba nadodavati osim možda još desetak fratara. Mi Međugorje trebamo početi živjeti. Često dobijem pitanje zašto se zajednica ne zove Međugorje, jer je običaj u našem pokretu da se grupa zove prema mjestu gdje se sastaje. Mi smo se i počeli sastajati u Međugorju u Oazi mira i ja kao voditelj i jedini formirani Marijin ratnik sam iz te župe, pa su se mnogi čudili zašto ne odmah Međugorje. Međutim, Međugorju tada nisu trebali Marijini ratnici u obliku u kojem oni inače djeluju. Ipak, ako se stvori dovoljan broj članova iz te župe, volio bih da se i tamo osnuje zajednica", zaključio je Sivrić za medjugorje-info.com
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
