Pripadam Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, studiram i radim s mladima, a najvažnija uloga i poslanje je što sam redovnica. I obožavam nogomet!
Ta ljubav počela je negdje u trećem razredu osnovne škole. Živjela sam u kvartu s puno više dečki nego cura i stalno su napucavali loptu. Kako sam bila jako povezana s tatom, preko njega sam se i ja zarazila tim sportom. Tako da sam od jutra do mraka s dečkima napucavala loptu u kvartu. Inače imam puno snage i energije, a cure su se uvijek brzo umarale. Bilo mi je dosadno, ja se tek zagrijem, a one se umore. Dečki su bili izdržljiviji.
Kad bih bila profesionalna nogometašica, voljela bih igrati u napadu ili u veznom redu. Imam vrlo dobar pregled igre i uvijek sam bila dobar asistent, a i imam ubojitu ljevicu, haha. Vidim da nam fali lijevi bek, ali ne bih igrala na toj poziciji. Precizna sam i nisam škrta, volim dodati i vraćam se u obranu. Nešto kao Messi. Volim ga jer ima prirodan talent i to se ne može negirati, ali nekako me više privlači Ronaldinho jer je on volio igrati. Nije to igrao zbog novca nego je uživao i radio što voli. Igrao je s osmijehom, izvodio te trikove. Vidjelo se da uživa u onome što radi i to mi se sviđa. Volim raditi ono u čemu uživam.
Poneki savjet za Dalića Klubovi?
Domaći nogomet prestala sam pratiti jer i sami vidite kakvo je stanje. Prazni su stadioni, više nema tog naboja kao nekad. Sjećam se kad sam bila mala... Pa to je bio zastoj u gradovima, igra se derbi, ludnica na tribinama, a danas Dinamo kraljuje. Nekako sam sklonija Hajduku jer sam Hercegovka pa mi je bliži, ha, ha. Naš nogomet ne pratim toliko, ali volim Real Madrid. Sviđa mi se otvorenost koju je Klopp uveo u Liverpool. U Italiji Juventus, u Njemačkoj Bayern. Naš najdraži reprezentativac mi je Luka Modrić.
Poruka reprezentaciji?
Dragi izborniče i igrači, mi vas u samostanu molitveno pratimo da što dalje dogurate na Svjetskom prvenstvu, po mogućnosti do finala. Budite jaki, igrajte otvoreno i žustro, kao na početku kvalifikacija. Ne bojte se nikoga jer je snaga u vašim mislima i nogama. Neka vas krasi momčadski duh. Dosadašnji vrhunac našeg nogometa bio je 1998., ali možete vi doći i do zlata. Pa vas čekamo na dočeku u Hrvatskoj.
Savjeti za izbornika Dalića?
Najvažnija je prva utakmica protiv Nigerije, treba nam dobro otvaranje da bismo dalje mogli nastaviti turnir s olakšanjem na leđima. Nigerijci su fizički jači od naših, tako da će dečki morati dosta trčati i pokrivati njihove kontre jer su izrazito brzi.
Bježite od bunkera
Što se tiče Argentinaca, o njima ne treba puno govoriti. Imaju jedan od najboljih napada na svijetu. Evo, sama činjenica da Interov kapetan nije pozvan govori sve. Messija ćemo definitivno morati duplirati i pokrivati njihove kontre. Naši dečki trebat će igrati kroz vezni red, imati točne pasove. Moraju pokušati i koji dribling, ne povlačiti se jer bunker nije nikome dobro donio, to vidimo po igri Chelseaja.
Što se tiče Islanda, s njima smo nedavno igrali. Imaju nezgodne igrače, ali vjerujem da naši dečki, uz pravu momčadsku igru, mogu pobijediti kao što su nedavno pobijedili Ukrajinu. Vjerujem u naše momke.
Vodila je emisiju
Danas više ne mogu skakati i trenirati kao nekad, ali Bog nam uvijek daje neke talente i darove. Meni je dao talent kroz taj sport i ja to ne mogu nijekati i negirati. Božji talenti ne smiju se zakopavati u zemlju.
Za vrijeme Eura 2016. vodila sam i nogometnu emisiju na Laudato TV-u, vjerojatno ću je imati opet. Reakcije na emisiju bile su pozitivne, sestrama u samostanu to nije ni bilo čudno, poznaju me. Svi koji prate emisiju znaju da ljude nasmijem i razveselim. Čudno je da časna vodi sportsku emisiju i to ih privlači. Zaustavljali su me ljudi na ulici i čula sam samo pozitivne komentare. Ljudi su mi se javljali po tramvaju: “Hej, časna, gledala sam te na Laudatu”.
Uvijek moraš očekivati i pozitivne i negativne kritike jer ništa nije samo crno ili bijelo. Ali kad znaš svoje nakane, ne opterećuješ se glupostima jer ti je bitno ono što Bog misli o tebi i ono za što znaš da je istina. Ne isplati se previše trošiti snagu na gluposti ako znaš da si ljudima htio darovati pet minuta odmora i vedrine, da se odmaknu od problema, da se malo smiju na drugačiji način.
Sport opušta i povezuje
Stvarno volim nogometa, molitva je u redovništvu poziv na najveće zajedništvo, koje se može ostvariti kroz društvene i sportske igre. Kad imamo vremena, rado zaigramo košarku u vrtiću, pa i badminton, nogomet. Sport potiče društveni život, u pitanju je timski rad, osjećaj opuštanja i povezivanja.
Kako me sestre doživljavaju zbog toga?
Poprilično su normalne u tom smislu. Istina, molitva je u redovništvu poziv na najveće zajedništvo, koje se može ostvariti kroz društvene i sportske igre. Kad imamo vremena, rado zaigramo košarku u vrtiću, pa i badminton, nogomet. Sport potiče društveni život, u pitanju je timski rad, osjećaj opuštanja i povezivanja.
Nogomet mi, naravno, nije u prvom planu, nego služenje ljudima, koje može kroz tu sportsku aktivnost doći do izražaja. Ovo zvanje odabrala sam kako bih se darovala drugima. U pitanju je to moje duhovno majčinstvo. Neću nikad imati biološku djecu, ali ostvarujem majčinstvo kroz pomaganje drugima, kroz osluškivanje njihovih problema, pomaganje na fakultetu, borbu za duhovna zvanja...
Poziv da postanem časna sestra osjetila sam u 10. godini, kad me jedna časna pripremala za prvu pričest. To je bio moj prvi doticaj s nekom časnom. Inače, potječem iz obitelji koja je tradicionalna i osjetila sam posebnu radost. Dijete ne možeš prevariti, ono osjeti kad je nešto istinsko i stvarno. Znam da sam, kad sam se te večeri vratila kući, u večernjoj molitvi rekla: “Dragi Isuse, želim biti dobra kao i ova sestra. Želim se više približiti Bogu, kao što i ona čini”.
Taj je poziv tinjao u meni sve do osmog razreda, kad sam upala u krizu vjere i identiteta. Ali kad sam čula da postoji Ženska opća gimnazija koju vode časne sestre, onaj žar u meni ponovno se zapalio. Inače mi je kroz djetinjstvo najdraža pjesma bila “Ima jedna duga cesta”, pogotovo ona kitica “Pođi putem Krista”.
Kad sam čula za tu gimnaziju, kao da se rasplamsao taj oganj, kao da mi je Bog rekao: “Pođi putem Krista i upiši tu školu”. Gledala sam sestre svakog dana, živjela sam s njima četiri godine u toj školi, gledala sam kako služe, djeluju, kakva je njihova ljubav i to je ono što me privuklo. Njihov život.
Nisam od onih ljudi koji se toliko zapale za riječi nego gledam samo djela. A one su to istinski živjele i htjela sam prenositi tu duhovnost i radost na druge. Time su me privukle. I nisam pogriješila. Da opet mogu, odabrala bih to zvanje.
Svi smo mi maratonci...
Imam susrete za mlade, u kojima im pokušavam približiti Boga kroz radionice, kateheze, humanitaran rad. Čovjek se puni kada daje i to je smisao mog života. Tu sportsku stranu uvijek povezujem s duhovnom. Ovaj naš zemaljski život je trkalište, a svi smo mi maratonci...
