Odabrala ih je najsavršenija osoba suobličena Kristu ikad, Bogorodica Marija. Nisu postavili granice daru ljubavi i služenju Crkvi. Pokazali su što znači biti kvasac, svjetlo i sol zemlje, a kao znak osporavan doživjeli su što i Isus sam: proganjanje. Život mučenika je snaga koja Crkvu čini plodnom i vitalnom. "Kako je samo korisno gledati svjetlo svjedočanstvo onih koji su nam prethodili u znaku herojske vjernosti sve do mučeništva!" (Benedikt XVI.).
I sam iskusivši tu tamu, sv. Ivan Pavao II. je osobito poticao na poštovanje „neznane i nebrojene vojske mučenika u režimima ljudskih i vjerskih istrebljenja“. Jesmo li i koliko svjesni da smo baš mi naraštaj koji je živio u najkrvavijem stoljeću u povijesti čovječanstva? To je 20. st.! Na civilizacijsko i Božje poslanje čovjeka da obnavlja lice zemlje, ljudi tog najbrutalnijeg stoljeća od Zemlje su činili najveći grobni humak, gdje se smrt više od stotinu milijuna ljudi dogodila nezamislivim ratnim, totalitarnim, diktatorskim nasiljima i masakrima te je uz njih i pridjev 'životinjski' nepripadajuća i plemenita povlastica.
Napredno otkriće leta u svemir pratio je duhovni sunovrat. U svakom desetljeću 20. stoljeća čiji su najsuroviji režimi fašizam, nacizam i komunizam, milijuni su sustavno 'slijetali' pod zemlju. „I olako liječe ranu naroda moga, vičući: Mir! Mir! Ali mira nema“ (Jer 6,14). U stoljeću bezumlja koje praktično dokida činjenicu da je čovjek najveća vrijednost, a tek slika Božja (ne bojiš se ljudske pravde, kako ćeš Božje), Presveto Trojstvo na globalni potop, reagira globalnom milošću koja dohvaća cijeli svijet. Bog milosrdno intervenira u godišnjoj 'trodnevnici' (papa Wojtila 1978., Kraljica mira 1981.) slanjem svojih dvoje miljenika i suradnika. Životvorno su upućeni jedno drugome i životno su srasli jedno s drugim.
U stoljeću tolikih mrtvih, Nebo na zemlju šalje glas i pojavu Majke živih, roditeljku Spasenja za sav ljudski rod. Pri kraju Prvog svjetskog rata (15 milijuna žrtava), Gospa u Fatimi nagovješćuje „dugi niz mučenika“, a sv. Jacinta govori o „velikim svjetskim događajima koji će se zbiti oko 1940. g.“ i izbijanju „građanskog rata anarhističkog ili komunističkog karaktera praćenog pljačkom, ubojstvima, paležom i uništavanjem svake vrste“. U dokumentu Komunističke partije SSSR-a 1979. g. piše: "Trebaju se iskoristiti sva moguća sredstva kako bi se spriječilo novo usmjeravanje politike što ga je započeo poljski papa. Ako je potrebno, treba poseći i za sredstvima koja sežu dalje od dezinformacija i diskreditiranja". No, oni ne znaju ovo: „U poniženju onih koji trpe zbog evanđelja, na djelu je snaga koju svijet ne poznaje: to je snaga ljubavi, goloruka i pobjedonosna također u prividnom porazu“ (Benedikt XVI.).
Nakon 455 godina izabran je prvi slavenski papa u povijesti, netalijan, baš iz 'osinjaka', komunističke zemlje. Hrabri čovjek aktivnog, mudrog otpora zlu komunizma kojeg je razumijevao istinski antropološki i moralno, a ne politikantski i ideološki zabludjelo. U Fatimi Gospa traži posvetu Rusije svom Bezgrešnom srcu, upozorava da će se iz nje širiti zablude diljem svijeta; „bezbožna će propaganda proširiti svoje lažno učenje svijetom, izazivajući ratove i progon Crkve“. Komunizam se proširio. On je neistomišljenicima dokidao, ne slobodu (mišljenja, govora, vjere), nego (biološki) život sam. Masovno je ubijao tijela i duše. Onemogućiti život katoličke vjere – to je genocid nad duhom ljudi. „Molim da po Božjoj istini prosuđujete sve oko sebe i snažno se oduprete svemu što vas želi udaljiti od moga Sina. Danu odgovornost ne shvaćajte olako“ (poruka preko Mirjane, 2012. g.).
Međugorje – odgovor na papine molitve
Ivan Pavao II. uviđao je da su međugorske poruke u bliskom odnosu s onima iz Fatime, prenio je svojevremeno javnosti blagopokojni slovački biskup Pavel Hnilica, temeljem svojih razgovora s papom. „Međugorje je nastavak, produžena ruka, Fatime. Gospa se ukazuje u komunističkim zemljama prvenstveno radi problema koji potiču iz Rusije. Današnji svijet je izgubio osjećaj za nadnaravno, osjećaj Boga. Ali mnogi ljudi ponovno otkrivaju taj osjećaj u Međugorju kroz molitvu, post i sakramente“ povjerio se papa Ivan Pavao II. mons. Hnilici.
„Ne mogu sam, Majko. U Jugoslaviji, Čehoslovačkoj, Poljskoj i u toliko mnogo drugih komunističkih zemalja ljudi ne mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. Trebam Tvoju pomoć, draga Majko“. Tako je molio sv. papa Ivan Pavao II., prema kazivanju jednog svećenika međugorskoj vidjelici Mirjani Soldo, o čemu Mirjana piše u knjizi „Moje srce će pobijediti“. Taj svećenik kaže: „Kad je Papa čuo da se Gospa ukazala u nekom malom gradu u jednoj komunističkoj zemlji, odmah je pomislio kako Međugorje mora biti odgovor na njegove molitve“. Mirjana u toj knjizi opisuje susret s Ivanom Pavlom II. održan u četvrtak, 23. srpnja 1987. g. u Castel Gandolfu, na papinu inicijativu. Dan prije, blagoslovio je Mirjanu tijekom Opće audijencije na Trgu sv. Petra među hrvatskom mladeži. U očima Wojtile prepoznala je posebnost svojstvenu ljudima koji vole Gospu, „neku nježnost koju samo Majka može pružiti“. „Vidjela sam to u papi Ivanu Pavlu II. snažnije nego što sam to ikada prije vidjela u bilo kome drugome“ opisuje Mirjana u tom snažnom egzaktnom i duhovnom, dokumentarno-biografskom djelu, u izdanju Matice hrvatske Čitluk i CatholicShop Publishing. Suautori su Sean Bloomfield i Miljenko Musa.
Ivana Pavla II. privukao je spomen Mirjaninog imena. Papa je, naime, produžio naprijed nakon što je Mirjani položio ruku na glavu. Na riječi talijanskog svećenika „Sveti Oče, ovo je Mirjana iz Međugorja!“, papa se vratio i opet je blagoslovio, a njoj se činilo da „njegove živopisne plave oči prodiru ravno u njenu dušu“. Kasnije tog poslijepodneva, iznenađena, primila je 'osobnu pozivnicu od Pape' za susretom. „Molim te, zamoli hodočasnike u Međugorju da mole na moje nakane. Znam sve o Međugorju. Pratim te poruke od početka“ rekao je Papa Mirjani i upitao: „Molim te, kaži mi kako se ti osjećaš kad se Gospa ukaže?“. Dok je opisivala što proživljava za vrijeme ukazanja, Papa je „pozorno slušao, povremeno bi se nasmiješio i lagano klimnuo glavom“. Mirjana je bila „iznenađena povjerenjem koje se moglo oslušnuti u Papinom glasu i time kako su mu oči blistale svaki put kada bi kazao riječ Međugorje, a i kako je dobro izgovarao ime te župe, što je oduvijek za strance bilo na zabavan način teško izgovoriti“. Gospino dijete rođeno u svibnju, Ivan Pavao II. nagnuo se prema Mirjani i rekao joj: „Čuvajte Međugorje, Mirjana. Međugorje je nada za cijeli svijet“.
Uzvratila je: „Sveti Oče. Voljela bih da možete vidjeti sve te ljude koji idu tamo i mole“. „Papa je lagano okrenuo glavu i pogledao prema istoku, zamišljeno uzdahnuo i rekao: Da nisam Papa, ja bih već odavno bio u Međugorju“, prenosi Mirjana i zaključuje: „Nikad neću zaboraviti ljubav kojom je zračio Sveti Otac. Ono što sam osjećala u njegovoj nazočnosti, slično je onome što osjećam kad sam s Gospom – i dok sam gledala u njegove oči, bijaše upravo kao da gledam u Njezine oči! Naknadno mi je jedan svećenik rekao kako je Papa od početka bio zainteresiran za Međugorje jer je, neposredno prije nego što su započela ukazanja u Međugorju, on molio Gospu da se ponovno ukaže na Zemlji“.
Wojtila zaštitu od atentata zahvaljuje Gospi Fatimskoj. Malo više od mjesec dana poslije, 25. lipnja 1981. g., započinje Međugorje. Marija je najavila zaokruženost 'svog' početka i dovršetka u Fatimi i Međugorju. Uviđa se između ta dva sveta mjesta pohoda milosni luk. Oboje su nebeski alarm za molitvu i obraćenje kao moguća prevencija lošega, najava ratova i progona, potrebna spremnost i razumijevanje, da 'znamo kad se to zbude'. I to po djeci! Nevinost duše i naizgled krhkost pobijedit će ohole kalkulacije i zlo svijeta.
Zaziv 'Kraljice Mira' papa uvodi uoči fatimskih ukazanja
I u Fatimi i u Međugorju prve Gospine riječi vidiocima su 'Ne bojte se'. To je i nosivi poticaj Wojtile u njegovom prvom govoru po izboru za papu. Fatimska ukazanja su za Prvog svjetskog rata, čiji je neposredni povod bio atentat u Sarajevu na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Osam dana prije prvog ukazanja u Fatimi, suočen s ratnim strahotama i neuspjelom diplomacijom, papa Benedikt XV. u pismu 5. svibnja 1917. g., kao jedino 'preostalo rješenje', moli vjernike da „iz krvi natopljenih ravnica“ mole zagovor Marije, Majke milosrđa, „kako bi se isprosio mir koji tražimo za naš potreseni svijet“. Providonosno, taj papa, ususret pojave fatimskih ukazanja, određuje da se zaziv 'Kraljice mira, moli za nas' doda u Litanije – povlastica kojom se Majka predstavlja u Međugorju.
Fatimskim vidiocima Gospa nalaže molitvu krunice svaki dan, kako bi se izmolio mir svijetu i kraj rata. Mirjana kaže da je krunica „jedino oružje koje ćemo ikada trebati. Ali, ono djeluje samo ako se njime koristimo“. „Kad nam je Gospa rekla kako će Međugorje biti ispunjenje Fatime i da će Njezino srce pobijediti, to je bila poruka nade, a ne mraka. Podsjećala nas je na to kako se, kada hodimo s Njome, ne trebamo brinuti apsolutno ni za što“ piše Mirjana u knjizi i ističe Gospinu poruku: „Molitva i post mogu zaustaviti ratove i promijeniti zakone prirode'. „Ona nije govorila figurativno; ako želimo promjenu, molitva je učinkovitija od bilo čega što možemo učiniti sami. Krunica je posebno moćna molitva“ potiče Mirjana.
Nije li vez Providnosti i u činjenici da se upravo u jubileju stote godišnjice fatimskih ukazanja, u Međugorju i službeno iz srca Crkve – Stolice Sv. Petra, razmatraju i vrednuju međugorski plodovi, po osobnom izaslaniku Svetog Oca! Papa Franjo hvali rezultate i rad Povjerenstva za Međugorje koje je 2010. g. osnovao njegov prethodnik, umirovljeni papa Benedikt XVI. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger 1991. g. fra Slavku Barbariću, na susretu u Linzu gdje je fra Slavko govorio o iskustvima ispovijedi u Međugorju, kaže: „Crkva ne želi ništa gušiti, što donosi dobre plodove“ te da će se „u svakom slučaju nastojati održati hodočasničko mjesto Međugorje kao mjesto molitve“.
Tim su službenim papinskim koracima o Međugorju prethodila življena a neslužbeno izricana uvjerenja Ivana Pavla II. čije je papinsko geslo 'Totus Tuus' - 'Sav tvoj, Marijo'. Wojtila je živio posvetu Mariji kao sveto ropstvo ljubavi koje daje Život, no vrijeme u kojem je djelovao bilo je ropstvo smrti. Toliko intenzivno, da je, prema Nebu kao dijete, a za svijet kao otac, zavapio: 'Ne mogu sam, Majko!'.
Wojtila je 13. svibnja 1982. u Fatimi, a 25. ožujka 1984. u Rimu, cijeli svijet posvetio Prečistom Srcu Marijinom, s osobitim mislima na Rusiju. Godinu dana poslije, 11. ožujka 1985. g., na čelo SSSR-a dolazi Mihail Gorbačov. Ivan Pavao II. ga 1988. g. prima u privatnu audijenciju, što je bio prvi susret nekog sovjetskog šefa Partije s papom. Njegova politika glasnosti i perestrojke označava kraj komunizma koji se počinje urušavati poput domina. U tom razdoblju društveno-političkih previranja, Sveta Stolica i zemlje istočne Europe uspostavljaju diplomatske odnose. Polustoljetna razdijeljenost na istok i zapad za vrijeme koje su ubijeni milijuni ljudi Europe, završava padom Berlinskog zida 1989. g. Papa 1987./88. proglašava Marijansku godinu, a nakon Velikog jubileja, 2002./03. Godinu krunice. Ta je godina bila i početak dvadeset i pete godine papinog pontifikata. Tada uvodi i otajstva svjetla.
Pobjeda potomstva Žene
'Lako' je sad u slobodi razmatrati i živjeti Međugorje. Zaboravljamo u kakvoj krvavoj kupelji se pojavilo i kako je žilavo, a prodorno blago, opstalo. Možda bi se netko iznenadio koliko Mirjana u knjizi od početka tijek Gospinih ukazanja i društvenog ozračja koje ih prati, neodvojivo promatra od postupanja tadašnje vlasti, navodeći što je značilo živjeti u komunizmu. Ta je knjiga uspjeli zapis ne samo Majčinog, nego i duha jednog povijesnog, bezbožnog vremena. Baš je ta zemaljska okolnost, komunizam, za kojeg je čitatelj u svom duhovnom uzletu možda sklon upitati, 'kud odmah s njim na početku', važna i velika karika koju smo skloni previdjeti, zanemariti u prilog dodatne, autentične snage, trijumfalnog i nepokolebljivog ponašanja vidjelaca, u vrtlogu 'revolucionarnih' podvala i zatiranja 'narodno neprijateljskog' Međugorja. Podvrgnuti praćenju režimski đavoljeg odvjetnika, djeca su zaista pobjeđivala, vođeni Odozgor. Odlikaši u Gospinoj školi, protreseni svjedoci Krista. Soldo pokazuje komplementarnost biblijskih i teoloških istina i povijesnosti ljudskih manifestacija i događaja. Nije Mirjana u nikakvom svjetonazorskom obračunu s tadašnjim vlastima niti svoju vjeru želi dodatno intonirati hrvatsko nacionalno. Oštroumna je i odmjerena, toliko istinita da pred Đavlom gdje njemu (ne)treba, biva lukava. Svestrano je društveno zapažajuća u čitanju znakova vremena. Sva je u katoličkoj širini i strahopoštovanju uzvišenog otajstva koji joj je povjeren. Za istinitost svojih navoda spremna je biti zatvorena u umobolnicu i mrtvačnicu – gdje su djecu vidioce bili gurnuli, među leševe, dok su pregled čekali. Radije se i među mrtva tijela dati zatvoriti, nego Gospu kao zalog života zatajiti i božansko izdati. Ne sjećam se kad sam nešto poput Mirjanine knjige čitala, a da se toliko iza svake misli koju je zapisala, otkriva drugi sloj, zapravo, međugorska snaga i poruka. Njene rečenice kao da imaju dva kata. U slovu je zapis činjenica, a u duhu čitanje značenja i poruka. To je Majka Marija – Kraljica Mudrosti!
Bez gorčine i patetike, Mirjana samo konstatira realnost, poput partizanskog ubojstva njenog ujaka, djeda i 66 hercegovačkih franjevaca. To nije u funkciji nikakvog političkog prikupljanja bodovanja i lijevo – desnog nadmetanja, nego svjedočenje odnosa prema sili vrhovništva ovog svijeta, kojeg god predznaka. Mjestom stanovanja bila je Sarajka. U pauzi školskog sata išla bi se pomoliti u obližnju pravoslavnu crkvu, igrala se s muslimanskom i pravoslavnom djecom, njena je obitelj o susjedi muslimanki Paši brinula kao o svom članu. Niz situacija s 'drugačijim i različitim' otkriva njenu širinu i predispoziciju za dano joj poslanje, „moliti za one koji ne vjeruju, koji još nisu upoznali Božju ljubav“. Sve svoje patnje spoznala je kao dio većeg plana. „Odrastanje među nevjernicima u Sarajevu, pohađanje škole pod kontrolom komunista te što sam morala skrivati svoju vjeru, što me je proganjala jugoslavenska milicija – izgledalo je kao da je to sve bila svojevrsna priprema. Čak i to što sam istjerana iz škole i poslana u školu za problematične mlade bilo je neka vrsta blagoslova; to mi je sve pomoglo u razumijevanju poslanja koje će Gospa kasnije tražiti od mene“ piše Mirjana u knjizi o pobjedonosnom Gospinom srcu.
Znanstvenici kažu da su komunistički režimi u 20. st. u masovnim zločinima ubili više ljudi nego bilo koji drugi (više od sto milijuna), 'crveni holokaust' ubio je više civila nego židovski i japansko-azijski zajedno. Po najviše ubijenih i najvećim komunističkim diktatorima, Tito i SFRJ s 1,17 milijuna žrtava (1941.-1987.) u vrhu su zemalja svijeta; uz Sovjetski savez (Lenjin i Staljin), NR Kinu (Mao Ce Tung) i Kambodžu (Pol Pot). U bivšoj Jugoslaviji otkriveno je 1800 masovnih grobnica: u Hrvatskoj 900, u Sloveniji 600, BiH više od 100. U središte takvog, nekad jednog državnog teritorija, u ranjeni jugoistok Europe, dolazi Kraljica mira! Njenu su misiju svijetu iznijela na sve načine protresena i testirana djeca, i to u godinama rigidnog, bezbožnog režima. Mirjana tu kontrastnu borbu duhova svjetla i tame u knjizi izvrsno, britko a mirno, jasno dočarava.
Fatimska poruka je u znaku progona Crkve i naznake mučenika. Mirjana kaže da je Gospa u Međugorju potvrdila kako su oba mjesta povezana s pobjedom Njenog srca. Među svim komunističkim zemljama Europe, progon Crkve u Hrvata bio je najveći. Ubijeno je 663 svećenika i redovnika. Misleći 'Pobijmo mlade, stari će ionako proći', trećinu njih, 206 svećenika, ubili su u dobi između 31 i 40 godina, a njih 136 između 21 i 30 godina. „Crkva koja ne čuva sjećanje na svoje svjedoke, svoje mučenike jučer i danas, ne može zahtijevati čast da bude nazvana Kristovom Crkvom“, kaže sv. Ivan Pavao II. Poput pojave sunca na istoku, Kraljica Mira s europskog istoka, 'Žena odjevena suncem', duhom i odlukama ljudi u prilog života grije i zahvaća svijet.
Mirjana podsjeća na Ivanovu Knjigu Otkrivenja koja potvrđuje ulogu Marije kao Kraljice Neba. Veliki ognjeni zmaj, Sotona, nastavlja progoniti Ženu. „Zmaj je opisan kao gnjevan, jer on zna da je njegovo vrijeme na Zemlji kratko. Čini se kako završna knjiga Biblije potvrđuje ono što je prva knjiga predvidjela; Žena je još uvijek u neprijateljstvu sa zmijom. Ovaj dio Ivanova viđenja završava s onim što se može gledati i kao prikaz progona kršćana: 'I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo'. Biblija nam jasno govori kako će Bog pobijediti, pa umjesto brige o budućnosti, tu je zapravo samo jedno pitanje koje sebi moramo postaviti: Na čijoj sam ja strani?“ poručuje Mirjana Soldo u knjizi 'Moje srce će pobijediti'.
U tekstu su preneseni dijelovi iz knjige "MOJE SRCE ĆE POBIJEDITI" autorice Mirjane Dragičević-Soldo. Dozvola za prenošenje vrijedi jedino i isključivo za portal medjugorje-info.com
Knjigu "MOJE SRCE ĆE POBIJEDITI" možete naručiti pozivom na broj +387 63 446 641 ili na email Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
