Nema kuće a da nema tko četvero, tko troje, tko dvoje malih slatkih bića. - Ma nećemo mi stati na ovome. Dica su naše najveće blago, imamo zdrave žene i volju za povećanjem obitelji. Dođite opet za godinu dana i garantiram u ime svojih suseljana da će ova brojka biti itekako podignuta - veli nam Marko Ujević, jedan od petorice Ujevića koji imaju po četvero djece. Ono što nam je dalo još čvršću potvrdu njegove izjave jest klimanje glavom supruge mu Nele, koja je u rukama nosila najmlađu stanovnicu Gornjih Ujevića, preslatku malu Maru. Ima svega šest mjeseci.
Za ovo snimanje okupilo se njih dvadeset i jedno, jer je dvanaestero ostalih bilo u školi ili u kući zbog prehlade. A ostalih devetnaestero su bili izvan Gornjih Ujevića, što u Splitu, što u Zagrebu, ali tamo su privremeno. Kuće i iskon su im u malom
Jedna od stanovnica Gornjih Ujevića, Ana Ujević kazala je: „Ne trebam puno govoriti kolika su djeca radost i koja je to budućnost, počevši od obitelji, našeg zaseoka, Krivodola, Imotske krajine, konačno i naše Hrvatske. Sva ova djeca, još kada se nađu u punom sastavu, a to je vikendom ili, još bolje, kada dođu ovi iz Splita, Zagreba, Njemačke, to je onda prava predstava naše demografske moći. Imaju lijepo igralište, nema po zaseoku prometa, uživaju punim plućima. I još nešto vrlo bitno - nemaju se gdje izgubiti. Mislim da su naša djeca jedina u Imotskoj krajini koja se još igraju po okolnim šumarcima, veru se po drveću, prebiru tražeći kamenčiće po čistoj i nezagađenoj zemlji, djeca koja se bude na čistom zraku, koja znaju sve okolne životinje koje žive u šumarcima i ne boje ih se dirnuti. Jednostavno, ovdje oni žive s prirodom. Čuvaju jedno drugo, stariji paze mlađe, nema veze tko je iz koje kuće, svi imaju isto prezime Ujević.“
Bitno je da nema kuće u zaseoku bez dice, a stanovnici Ujevića obećaju da neće stati na ovome broju! Pa nek' im je s blagoslovom!
