Pokojnik je rođen 21. travnja 1939. u mjestu Proboju, općina Ljubuški, Hrvatska, u seljačkoj obitelji. Pokojnik iza sebe ostavlja brojne članove obitelji: majku Anđu, dva brata, Vlatka i Kamila, u domovini i njihove obitelji; najmlađeg brata Antu i sestru Ivu s djecom u Chicagu, zeta Ivana Mišetića i drugu bližu i dalju rodbinu u Hrvatskoj, Kanadi i Americi.
Na pogreb su iz Hrvatske došli majka mu Anđa, brat Kamilo i nećakinja Iva, a s američkog kontinenta brojni prijatelji i ljubitelji fra Mladena iz New Yorka, Clevelanda, Toronta, Londona i St. Thomasa, te iz drugih bližih i daljih mjesta. Pogrebna povorka bila je duga nekoliko kilometara.
Jedna od dirljivijih i uočljivijih momenata ovog zajedničkog rastanka s fra Mladenom bio je kada je majka Anđa, starica blizu osamdeset godina, tako vedro i s velikim pouzdanjem u Boga predvodila molitvu u pogrebnoj dvorani. Sa sigurnošću se može reći da je to bilo pribranije nego bi to i jedan svećenik obavio. Kad kažem uočljivo i dirljivo, onda mislim da je starica uistinu jača od svakog zla! Samo prije nekoliko tjedana u Zagrebu je ispratila Ravenu, koji je pao od taneta okupatorske vojske na zagrebačkom pločniku. Sigurno je da svaka majka ne bi imala toliko snage. Nije lako oprostiti se u nekoliko tjedana s dva toliko voljena ljudska bića. To je uistinu teško! Ali snaga gospođe Anđe izvire iz čvrste vjere u Boga i ljubavi za svoju Domovinu Hrvatsku zbog koje je izgubila i muža i sama odgojila petero djece pod komunističkim beogradskim režimom.
Sprovodnu misu predvodio je velečasni fra Hrvoslav Ban, kapelan u mjesnoj župi sv. Jeronima, uz asistenciju vel. Mirka Hladnog, župnika iz Clevelanda, i fra Gabrijela Mioča, gvardijana franjevačkog samostana u Tomislavgradu, koji je Mladenov školski kolega, i još 16 svećenika.
Nakon mise duga kolona automobila je slijedila Mladenovo tijelo na vječni počinak. Fra Gabrijel Mioč je na groblju obavio završne molitve i oprostio se s fra Mladenom u ime fratara iz domovine i u ime njegovih školskih kolega. Na samom koncu je otpjevana hrvatska himna i svi su prisutni ubacili po grudicu hrvatske zemlje na njegov lijes, koju su majka i brat donijeli iz Hrvatske, za koju je fra Mladen toliko radio i žrtvovao.
Tko je uistinu bio fra Mladen? Već kao dijete osjetio je mač neprijateljske ruke. Kada je imao pet i pol godina, toliko da je oca mogao upamtiti, poživinčanjeni tzv. Crveni osloboditelji istrgli su mu oca iz toplog obiteljskog gnijezda. Otjeran je i „nestao”! Jednom u razgovoru mi je fra Mladen rekao da se zna da su mu oca nakon mjesec dana ispitivanja, mučenja i mrcvarenja u zloglasnoj Ćelovini u Mostaru ubili. A zna se i tko je odgovoran za ubojstvo njegova oca.
Dakle, fra Mladen je već u petoj godini života osjetio što znači ne imati svoju državu koja te štiti, što znači biti okupiran po ološu s dna balkanske kace. Od tih ranih dana mladosti do dolaska u Ameriku fra Mladen je prolazio kroz pakao „bratstva i jedinstva”, u tom paklu se kalio, izgrađivao u rodoljuba i već kao mladić bio je nacionalno izgrađen. Vjerski i nacionalni duh je usisao u krilu svoje obitelji.
Pučku školu završava u Vitini, nižu gimnaziju u Ljubuškom, gimnaziju u Splitu, Sinju i Visokom. U franjevački red je primljen 1959. u Visokom, a 1966. zaređen je za svećenika.
Godine 1967. dolazi u Ameriku, priključuje se hrvatskoj franjevačkoj zajednici u Chicagu. Jedno vrijeme je proveo u Washingtonu učeći engleski jezik, a zatim je poslan za kapelana na hrvatsku župu u New Yorku. Nakon dvije godine postaje župnikom te župe. U New Yorku ostaje nešto preko 9 godina. Prvo što je nastojao polučiti bilo je dobivanje od biskupije crkve koja bi bila prikladna za tu veliku hrvatsku naseobinu. U tome je i uspio. Hrvati su dobili od biskupije veličanstvenu crkvu i uz nju prostorije koje su postale Hrvatski Centar, koji je ukratko postao bilo svih aktivnosti među Hrvatima New Yorka.
Fra Mladen je bio po prirodi nadaren. Bio je blistav propovjednik, izvanredan organizator, otvoren i vedar, iskren i pošten. Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad. Osvajao je prisutne glasom i pojavom, svojom otvorenošću i jasnošću, svojom dosljednošću, neumornošću, rodoljubljem i nepopustljivošću u dobru radu. Tako je osvajao mnoštvo i svakim danom se širio krug suradnika i prijatelja u New Yorku tijekom godina.
Osim crkve i crkvenih prostorija, on uspijeva okupiti narod i kupiti lijepo zemljište za izlete Hrvatima, koje nazvaše „Hrvatska zemlja”, a to danas vrijedi velike svote. Hrvatski nacionalni duh u New Yorku, gdje je godinama tinjao, naglo je rastao. On također stvarao prijateljstva i veze kod američkih krugova.
Jugo-beogradska diplomacija je u fra Mladenu otkrila pogibeljnog neprijatelja. Počeli su plesti mrežu svojih špijuna, doušnika svih fela, da bi fra Mladena upleli u sumnjive i nelagodne djelatnosti. On se od svih takvih nastojanja uspijeva ograditi i izbjegava sve klopke. Došlo je vrijeme i fra Mladen otvara molitvom američki kongres, a kongres proglašava taj dan „Stepinčev dan”. Ovo i ovakve stvari, su Beograd potpuno ošamutile, te su mnogi njihovi diplomate dobili pakrački dekret. Jugoslavija je zatim upotrijebila sve moguće samo da se makne fra Mladena i onemogući njegov dalji rad među Hrvatima New Yorka i u američkim krugovima.
Ono što se nije moglo postići uhodama, postiglo se preko većih crkvenih krugova. Tako je fra Mladen morao ići sa župe za koju je toliko učinio. Ali još dok je fra Mladen bio u New Yorku, on je s nekolicinom rodoljuba kupio zemljište u Norvalu kod Toronta, danas zvano „Hrvatski centar”. Nakon New Yorka fra Mladen je boravio jedno vrijeme u Washingtonu i Beaver Fallsu, čekajući da dobije prikladnu župu, ali ju nije dobio.
Odbor Centra iz Norvala pozvao ga je da predvodi rad na izgradnji Centra. Poziv je prihvaćen i fra Mladen je stigao u Kanadu. No, kako je Toronto hrvatski Zagreb u Kanadi, Beograd je poveo još žešću kampanju protiv fra Mladena. Nastojali su puzavci svih boja približiti se – svakako sa željom da mu „budu pri ruci”! Ali sve te juriše uspijevao je odbiti. Tada se počelo pisati razne letke, klevete, laži, obmane i poluistine. Ni to nije uspjelo baciti na koljena fra Mladena. Konačno su došli i iz starješinstva franjevaca u Hercegovini. Obećali su legalizirati Centar u očima Crkve i pobrinuti se za dalji fra Mladenov svećenički život i rad. Za ljubav mira fra Mladen je otišao.
Centar je postao „zakonito dijete” majke Crkve, a obećanja prema fra Mladenu nisu ispunjena! Ubrzo je fra Mladen teže obolio. Tješio više druge nego sebe da to nije ništa opasno. Pošao je u franjevački samostan u Austriju. Tamo ga je bolest već naglije počela nadjačavati. Poslije zalječenja, vratio se u Ameriku. Smjestio se kod sestre i zeta Ivana Mišetića u Chicagu. Tek tada počeo se intenzivnije liječiti, ali zdravlje je sve više popuštalo i došao je dan 7. rujna 1991. kad je Svevišnji, Tvorac svega i Sudac svakoga, pozvao k sebi svog vjernog slugu na vječni počinak.
Onima koji tvrde da se povijest ne ponavlja, poručujem da su u zabludi. To potvrđuje i slučaj fra Mladenov. Naime, još od Petra Svačića, koji je pao braneći hrvatsku nacionalnu nezavisnost pa do naših dana, redale su se žrtve kroz stoljeća za iste ideale. Uvijek je stranac našao neodgovornih slabića u hrvatskom narodu, da bi s pomoću te slabićke, kržljave, neodgovorne, pa i izdajničke ruke sačinio batinu kojom bi ništio onu svjesnu nacionalnu stranu hrvatskog bića. Samo tako je stranac uspijevao stoljećima držati u ropstvu Hrvatsku i hrvatski narod.
Fra Mladen Čuvalo je vazmeno janje u prljavoj igri i ujedno jedna karika više u tom i previše dugom lancu prljave i nepoštene trgovine po želji neprijatelja, ili bolje reći po narudžbi u ovom slučaju Beograda. Čvrsto vjerujem da će povijest reći svoj pravorijek, nadajući se da neće povijest pisati isključivo onaj koji je fizički jači, nego da će tu doći do izražaja istina koja je na strani poniznih i odbačenih, na strani fra Mladena.
P. S. Fra Mladen nije znao mrziti. Evo jednog mog osobnog doživljaja. Bio sam na proputovanju kroz Chicago, odsjeo sam u jednom hotelu, i, svakako, da sam se odmah javio fra Mladenu kao prijatelju. Pozvan sam na objed od gospođe i gospodina Mišetića, što sam i prihvatio. Poslije objeda fra Mladen me odvezao do mog hotela. Sjeli smo u mojoj sobi i počeli razgovarati pomalo o svemu. Upitao sam ima li pomoć od koga. a on se nasmijao i rekao: „No, dragi Marko, nitko me ništa ne pita, a još manje pomaže. Sestra i zet su moje ‘žrtve’, ne toliko materijalno koliko radi mog zdravlja.“
Tada je dodao, da on nema ni malo mržnje prema nikome, čak da se moli za sve koji su se ponijeli loše prema njemu. Bilo je to 19. siječnja 1991. Vrijeme je bilo dosta hladno, a on nije mogao nositi cipele već je bio u zavojima i čarapama. Taj prizor me se teško dojmio jer sam i ja, nažalost, smrtnik koji tu i tamo očekuje pomoć pa barem lijepu i toplu riječ. A fra Mladen je bio rođen da bude tješitelj.
Dana 29. svibnja 1991. sreo sam se s velečasnim Živkom Kustićem. Naime, vlč. Kustić je želio učiniti jedan intervju s mojom malenkošću. U prisutnosti još jedne osobe upitao sam vlč. Kustića bi li on mogao i htio zauzeti se za fra Mladena Čuvala, koji je pao u nemilost. Trebalo bi nešto učiniti da mu se olakšaju vjerojatno posljednji tjedni života. Vlč. Kustić me je začuđeno pogledao, dodavši: „Pa meni je rečeno da je fra Mladen smješten i da je sve u redu.” Rekao sam, koliko ja znam, a bio sam nedavno s fra Mladenom, da to ne odgovara istini. Obećao je da će sve provjeriti i za sigurno nešto učiniti.
Koliko sam doznao, vlč. Kustić je osobno zvao fra Mladena u Chicagu, ali od toga nije bilo nikakvih konkretnih rezultata. Fra Mladen je danas među pokojnicima. Fra Mladenov „slučaj” je riješen! Danas se svi njegovi prijatelji mole za njegovu dušu i neka počiva u miru Božjem. Neka mu je laka američka zemlja, dok ne dođe vrijeme za prijenos njegovih posmrtnih ostataka u slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, za kojom je toliko žudio i iznad svega ljubio. On je čvrsto vjerovao da hrvatskom narodu sviće dan slobode, koji nažalost nije on mogao doživjeti.
Ovim putem upućujem u ime fra Mladenovih prijatelja i moje osobno ime iskrene sućuti obitelji, majci Anđi, braći, sestri, njihovoj djeci i daljnjoj rodbini. Fra Mladen Čuvalo – s nama je!
U ime prijatelja Londona i St. Thomasa, Canada. M.Dj.
Marko Đukić
Nekrolog fra Mladenu Čuvalu napisao je (sada pokojni) Marko Đukić, koji je tada živio u Londonu, Ontario. Tekst je preuzet iz knjige dr. Ante Čuvala Fra Mladen Čuvalo – Život i djelo. Izbor iz zbirke dokumenata. Prigodom 20. obljetnice smrti 1991. – 2011., Ljubuški – New York, 2011. Autor knjige dodao je uz tekst nekoliko ispravaka: „Fra Mladen je stupio u franjevački red ne u Visokom, nego u Kraljevoj Sutjesci. U New York je došao 1968. i postao župnik 1972. Po povratku iz Austrije djelovao je kraće vrijeme na hrvatskoj župi u Clevelandu. Napomena: Fra Mladen je imao brojne prijatelje u Londonu i St. Thomasu koji su ga voljeli, podržavali i nastojali mu pomoći, posebice poslije njegova odlaska iz Norvala. U ime fra Mladena i obitelji nek im bude velika hvala!“
Ante Čuvalo
