Uzrok kornatske tragedije i stradanja 12 šibenskih, tišnjanskih i vodičkih vatrogasaca nije nikakav eruptivni požar, nego detoniranje, vjerojatno zbog požara, rasutog eksplozivnog punjenja jedne ili dviju odbačenih bombi, po svoj prilici CBU-87, s NATO-ovih aviona nakon “kosovske krize” u proljeće 1999. godine SEnD tvrdi umirovljeni vojni časnik HV-a, sudionik Domovinskog rata, Nediljko Pušić, inače dipl. pravnik po struci, no bez sumnje čovjek zavidnog znanja o novim vojnim tehnologijama, eksplozivnim sredstvima i medicinskim posljedicama za ljude izložene njihovu razornom djelovanju.
18 kilograma dokumenata
Do senzacionalnih saznanja Pušić je došao nakon upornog sedmomjesečnog istraživanja kojim je prikupio relevantnu vojno-medicinsku i znanstvenu dokumentaciju tešku 18 kilograma, a koja prilično uvjerljivo podupire njegovu tezu o uzroku tragične smrti vatrogasaca na surovim kornatskim škrapama.
- Bio sam siguran da će i ekspertna skupina koja je angažirana na istraživanju uzroka tragedije doći do istih saznanja, i čekao sam njihovo očitovanje. No, kada su objavili službeno izvješće u kojem tvrde kako je riječ o fenomenu tzv. eruptivnog požara, odlučio sam provesti vlastitu “istragu”. Ušao sam na web-stranicu Američkog šumskog ministarstva koje ima najveću svjetsku biblioteku i goleme baze podataka o šumskim požarima.
Pročitao sam sve što je bilo raspoloživo o eruptivnim požarima i shvatio da to s kornatskom tragedijom nema nikakve veze. Jer, za eruptivni požar preduvjet je šuma, velika količina drvne mase i kisika, čega u ovom slučaju nije bilo, a niti sam u literaturi sličan primjer našao, te sam taj uzrok isključio - objašnjava genezu svoga “otkrića” Pušić.
Potaknula ga je tuga i tragedija obitelji vatrogasaca koji su od prvog dana tražili samo istinu.
- Surfajući internetom, naišao sam na dokument o “Savezničkoj žetvi”, zbrojio dva i dva i sve povezao u sasvim logičnu priču - kaže naš sugovornik, napominjući da dosad nije htio o tome javno govoriti iz više razloga.
Prvo, vjerovao je da će djelovati institucije sustava (Policijska uprava šibensko-kninska, odnosno MUP te Državno odvjetništvo) kojima se obratio i stavio im na raspolaganje kompletnu dokumentaciju još u studenome 2008. godine. Drugo, nije htio sijati paniku, svojom elaboracijom pokrenuti kakve sulude teroriste - avanturiste koji bi se mogli dati u potragu za preostalim odbačenim bombama u Jadranu, čija je cijena na crnom tržištu vrtoglava, upropastiti turističku sezonu i možebitno izazvati tragediju puno većih razmjera od one kornatske.
Naime, osim utvrđivanja istine o najvećoj hrvatskoj vatrogasnoj nesreći, Pušić je htio upozoriti Vladu i nadležna ministarstva na činjenicu da u Jadranu (moguće u moru, ali i na kopnu - priobalju i otocima) ima još deset neotkrivenih NATO-ovih bombi bačenih nakon bombardiranja Srbije, a što stoji i u Izvješću NATO pakta iz 2004. godine.
Te su eksplozivne naprave izvor potencijalne katastrofe koju je moguće spriječiti samo njihovim uklanjanjem. Pušićeva priča o kornatskoj tragediji počinje u proljeće 1999. godine, kada su SAD i NATO pokrenuli vojnu operaciju “Allied force” radi rješavanja krize na Kosovu.
U akciji je korišten hrvatski zračni prostor, a baze u sjevernoj Italiji i nosači aviona u Jadranskome moru za borbena djelovanja. I laici znaju da naoružani borbeni zrakoplovi ne mogu sletjeti u zračnu luku ili na nosač aviona ako nisu bacili sve bombe (rakete) na cilj i oslobodili se “tereta” (naoružanja).
“Teret” se odbacuje, nakon akcije, u za to predviđene zone. Tijekom ove operacije, u sjevernom Jadranu je bilo sedam zona pod zajedničkim nazivom “Jettison areas”, gdje su se odbacivale eksplozivne naprave na putu prema zračnoj bazi u Avianu, a koje nisu ispaljene na planirane ciljeve u Srbiji.
Minolovci u akciji
Nakon završetka akcije “Allied force”, NATO pokreće novu akciju pod nazivom “Allied harvest” u cijelom Jadranskom moru kako bi sakupili sve odbačeno naoružanje (bombe, rakete, spremnike goriva) kako ne bi došlo do neželjenih događaja. Trebalo je očistiti (razminirati) 1041 nautičku milju Jadrana gdje je posijana 231 naprava, pri čemu jedna raketa i jedan spremnik goriva, a ostalo su bile bombe.
Angažirana je flota minolovaca (turski, njemački, danski i talijanski brodovi) koja je pretraživala morsko dno i podizala bombe, rakete, spremnike goriva, pa čak i eksplozivne naprave zaostale iz Drugog svjetskog rata. Nisu, međutim, u prvoj akciji čišćenja pronašli 30 bombi.
Talijanska vlada nije prihvatila okolnost da joj je podmorje kontaminirano (jedna je bomba bila nedaleko od Venecije), pa je na njihovo inzistiranje NATO pokrenuo novu akciju “Allied force 2”, tijekom koje su “preorane” talijanske teritorijalne vode i tamošnjoj vladi dokazano da je njihovo more čisto od eksplozivnih sredstava. No, iz dokumenta “Operation allied harvest”, koji je na Međunarodnoj konferenciji o razminiranju od 25. do 27. kolovoza 2004. u Frederikshavnu u Danskoj prezentirao kapetan korvete, danski zapovjednik Bo Junker Albertsen, očito je da sve odbačene naprave nisu pronađene, ali i da su veći broj nalazili daleko od zona predviđenih za njihovo odbacivanje.
Nisu našli, kako se navodi u spomenutom dokumentu, deset GBU-12, četiri CBU-87, a jedan CBU-87 je fragmentiran (dakle, djelomično je pokupljen). SEnD Otok Kornat je u neposrednoj blizini zona za odbacivanje bombi i raketa (“Jettison areas”), otok su prelijetali brojni avioni odlazeći na borbene zadatke i vraćajući se u baze ili na nosače zrakoplova.
Zbog svega mislim da je na Kornat odbačena jedna ili dvije bombe CBU-87 s kumulativnim nabojem. Bačena je s minimalno tisuću metara visine, pri minimalno tisuću kilometara na sat brzine borbenog zrakoplova. S obzirom na masu bombe od stotinu kilograma i navedenu brzinu, te visinu s koje je odbačena, u trenutku udara o tvrdi kornatski kamen došlo je do razbijanja, odnosno raspadanja bombe i rasipanja eksplozivnog sadržaja po tlu. A budući da je otok praktično nenaseljen, letovi izvođeni uglavnom noću, nitko nije mogao posvjedočiti i prijaviti pad bombe ili više njih.
Od proljeća 1999. godine do tragičnog 30. kolovoza 2007. rasuti eksplozivni sadržaj bio je izložen svim mogućim atmosferskim utjecajima. I kada je kobnog 30. kolovoza izbio požar na Kornatu - uvjeren je Pušić - trinaestorica hrabrih gasitelja postala je žrtvom detoniranog rasutog eksplozivnog punjenja, po svoj prilici, bombe CBU-87.
Eksploziv je mogao biti aktiviran, kako ističe, termički, jer dovoljno visoka temperatura može detonirati svaki eksploziv, ili se dogodilo da je od visoke temperature tla na požarištu počeo pucati kamen, koji se pri tome širi i može se pomaknuti za tisućinku milimetra i aktivirati kumulativnu kuglu, na što upućuje tehnički opis CBU-87.
Ključnim dokazom da je na Kornatu došlo do eksplozije rasutog sadržaja bombe, Pušić drži satelitsku snimku otoka na dan tragedije (30. kolovoza), gdje se iznad Kornata vidi oblak pyrocumulus dimenzija najmanje četiri puta pet kilometara i visine minimalno osam kilometara.
- Kad sam vidio tu snimku, odmah sam potražio kako izgleda pyrocumulus od eksplozije CBU-87. Dobio sam sliku iz Afganistana i usporedio. Nije bilo sumnje da je oblak isti SEnD tvrdi Pušić.
Iskustvo iz Afganistana
_ Mučile su me i ozljede kornatskih vatrogasaca, jer se radilo o zastrašujućim opeklinama koje zapaljena trava ne može izazvati. Konzultirao sam američku literaturu u vezi s ozljedama od eksplozije bombe CBU-87, i u jednom vojnomedicinskom časopisu pronađem fotografiju djevojčice opečene eksplozijom te iste bombe. Sve se slagalo. I onda se nekom koincidencijom dogodi nesreća u Afganistanu, kada su NATO snage pogreškom “poklopile” francuske vojnike. Novinari su uspjeli doći do fotografija potpuno sprženih vojnika i izbio je strašan skandal u Francuskoj.
Nakon te nesreće izdaje se, u travnju 2008. godine, separat udžbeniku medicine (Blast injury), gdje su opisane unutarnje ozljede vojnika koji su izvana bili potpuno izgorjeli. Vidio sam, sve iz američke vojnomedicinske literature, iskustva iz Iraka i Afganistana, opise ozljeda od eksplozija. Čak sam predlagao policiji da patologe koji su obavljali obdukciju nad tijelima poginulih vatrogasaca upoznaju s ovim materijalima i usporede ih s obdukcijskim nalazima stradalih na Kornatu.
Eksplozija CBU-87 najviše uništava m
ozak i pluća, a ostavlja trag i na kostima. Ali, to nije učinjeno - kazao nam je Pušić. Na pitanje kako je moguće da eksploziju nitko nije čuo ili bar nitko nije spominjao, odnosno da nitko ne govori o bilo kakvim ostacima eksplodiranih bombi, Pušić kaže:
- Što je veća površina na koju se bomba rasula, to je buka manja. I jedini preživjeli vatrogasac Frane Lučić, ako se sjećate, spominjao je huk koji se čuo. Buka je bila, ali je pitanje snage i frekvencije o čemu ne želim spekulirati jer bi to bilo neozbiljno. Sve se to može izračunati. A što se tragova tiče, morate znati da je kapsula u kojoj se nalazi eksplozivno punjenje od dur-aluminija, koji je vrlo topljiv. Kad je aluminij izložen kumulativnoj eksploziji, najprije se pretvara u plazmu, zatim u plin, i tek u atmosferi ponovno u krutinu te poput čestica sitne prašine, nevidljive ljudskom oku, pada na tlo ili u more. Budući da nije poznat molekularni sastav te bombe, jer ga Amerikanci taje kako ih ne bi tkogod zaskočio njihovim vlastitim oružjem, policija ga ne može otkriti jer za to nije ni obučena ni opremljena. No, NATO-ovi stručnjaci znaju o čemu govorim.
Sjetite se, vojnici su stigli prvi
- Konačno, prvi su na Kornat nakon vijesti o požaru u kojemu ima i mrtvih, došli vojni specijalci i policija, petsto ljudi koji su pročešljali otok. S nekima od njih sam razgovarao, i svi odreda su rekli da je cijeli otok smrdio na eksploziv. Samo pogledajte fotografiju Kornata prije požara i nakon 30. kolovoza. Vidjet ćete efekt “spaljene zemlje”, kao da je, kako je to u prvom javljanju kazao Stipe Božić, bačen napalm na otok... Prema znanstvenim istraživanjima, tragovi te eksplozije ostat će na Kornatu minimalno 150 godina.
Načelnik PU šibensko-kninske Ivica Kostanić: Izvijestili smo DORH
Da, razgovarali smo s gospodinom Pušićem koji nam je dostavio svu dokumentaciju od koje smo dio zadržali. Izvijestili smo DORH i dogovorili s Pušićem da će on svoje teze još doraditi. Ali, nije se više javljao, a dokumentacija je u krim-policiji. Informirali smo o tome i Branka Ivića, istražnog suca u slučaju kornatske tragedije. Naravno, kontaktirali smo i Ministarstvo SEnD izjavio je načelnik PU šibensko-kninske Ivica Kostanić. Pušić, međutim, demantira da je preuzeo obvezu dorade materijala. Naprotiv, kaže: “Načelnik krim-policije Zdravko Sedlar obećao je kako će mi se javiti. Ali, do danas nije...
‘Sigurno more’
Bombe se nalaze na dubini 60-80 metara, koliko može svaki ronilac zaroniti, kaže Pušić, pozivajući MORH, Vladu i Predsjednika države kao vrhovnog zapovjednika oružanih snaga da nešto poduzmu. Nakon ovoga, drži, više nitko neće moći ignorirati činjenicu da su bombe u Jadranu i morat će se izvaditi. Zbog toga sam odlučio javno istupiti jer tragično stradalim kornatskim vatrogascima više ne mogu pomoći... Ali živima mogu. Zamislite da kruzer na relaciji DubrovnikSEnDVenecija doživi kvar i mora se usidriti nasred Jadrana. Njegovo bi sidro moglo izazvati katastrofu. Ili, da se to dogodi tankeru, a u svijetu je zabilježeno 12 kvarova na njihovim upravljačkim sustavima. Kad im otkaže kormilo, moraju stati. Da sidrom pogode bombu, sve ode dovraga, a to je, priznat ćete, prevelika cijena za saznanje što ima u Jadranu. Ovog ljeta policija je kontinuirano provodila akciju “Sigurno more”. Želim vjerovati da je to upravo zbog ovih razloga, ali Hrvatska nema ni minolovce, ni ljude, ni opremu za traženje neeksplodiranih eksplozivnih sredstava. Zna se tko to može i mora obaviti. Samo Vlada treba povući određene poteze, kao što je to talijanska učinila...
Vlada na potezu
U okviru nadležnosti MUP-a ne provodi se akcija pod nazivom “Sigurno more”, nego je najvjerojatnije riječ o akciji koju provodi Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture pod nazivom “Sigurna plovidba 2009.”, a u kojoj sudjeluju i predstavnici MUP-a- ispravili su naš navod u Odjelu za odnose s javnošću Ravnateljstva policije, uz dodatno pojašnjenje ciljeva akcije. No, o meritumu stvari, odbačenim NATO-ovim bombama u Jadran nakon bombardiranja Srbije tijekom “kosovske krize” i činjenici da ih je ostalo neotkriveno još desetak, iz Ravnateljstva tek poručuju: “Tijekom dosadašnjih postupanja nisu zabilježeni slučajevi pronalaska zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava u morskom prostoru RH a koja bi upućivala da se radi o sredstvima kojima se koriste NATO snage. U svezi vašeg upita o stajalištu Vlade RH po navedenom pitanju, upućujemo vas na glasnogovorništvo Vlade”, kaže se u šturom odgovoru Odjela za odnose s javnošću RP-a. Mi Vladi ponavljamo isto pitanje: Zašto nije tražila da NATO poduzme istu akciju, kakva je provedena u talijanskim teritorijalnim vodama, i na našoj strani Jadrana, čime bi bila zajamčena sigurnost svih građana, turista i plovila
Ključni dokaz
Ključnim dokazom da je na Kornatu došlo do eksplozije rasutog sadržaja bombe, Pušić drži satelitsku snimku otoka na dan tragedije (30. kolovoza), gdje se iznad Kornata vidi oblak pyrocumulus dimenzija najmanje četiri puta pet kilometara i visine minimalno osam kilometara
Ivić: na tijelima stradalih vatrogasaca nije bilo tragova koji bi
ukazivali da se na Kornatima dogodila eksplozija
Županijski istražni sudac u Šibeniku Branko Ivić koji je vodio istragu o kornatskoj tragediji u kojoj je poginulo 12 vatrogasaca, reagirao je danas na medijsko nagađanje jednih dnevnim novina, podsjetivši kako je vještačenjem utvrđeno da na tijelima stradalih vatrogasaca nije bilo nikakvih tragova koji bi ukazivali da se na Kornatima dogodila eksplozija, te ponovio da uzrok smrti 12-orice vatrogasaca nije mogla biti eksplozija.
Komentirajući današnji medijski napis o privatnoj istrazi jednog umirovljenog vojnog časnika iz Splita - koji je zaključio kako su vatrogasci tijekom gašenja požara na Kornatu stradali od eksplozije požarom aktiviranog rasutog eksplozivnog punjenja NATO-ve bombe, koja je bila odbačene 1999. tijekom rješavanja krize na Kosovu - istražni sudac Ivić je podsjetio na rezultate 14-mjesečne istrage o kornatskoj tragediji i rezultate sudskog vještaćenja.
Budući da su tijekom istrage "u javnosti postojale spekulacije o zaostalim minama, istraga i vještačenja bila su usmjerena i u tom pravcu. Zatražio sam da u tim sudskih vještaka bude uključen i istaknuti stručnjak sudske medicine prof. dr. Dušan Zečević. Vještačenjem je utvrđeno kako na tijelima stradalih nije bilo nikakvih tragova koji bi ukazivali na to da se dogodila eksplozija", rekao je istražni sudac Ivić u izjavi za Hinu.
Podsjetio je također kako je u zaključku tima sudskih vještaka navedeno da je uzrok smrti bio rijedak prirodni fenomen pod nazivom "izgaranje nehomogene plinske smjese" te kako je bila odbačena mogućnost eksplozije zaostalih mina, o čemu se špekuliralo u javnosti.
Ivić je kazao kako je tijekom službene istrage o kornatskoj tragediji, koja se dogodila 30. kolovoza 2007., kao istražni sudac dobio mnoga pisma o njenim uzrocima.
Nije to ništa neobično u ovakvim situacijama. Ta su pisma govorila o urotama i slično, no nisu bila potrijepljena nikakvim relevantnim dokazima o nesreći da bi ih istraga uzela u obzir, istaknuo je istražni sudac Ivić.
