Vukovar, (IKA) – Nakon što je evanđelje treće uskrsne nedjelje naviješteno na latinskom i bizantskom obredu, homiliju je predvoditelj slavlja đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić započeo riječima apostola „A mi se nadasmo!", te upitao „nisu li dvojica žalosnih Isusovih učenika, koji napuštaju Jeruzalem te odlaze u Emaus, slika tolikih umornih, razočaranih i beznadnih ljudi. U njima se oslikavaju stvarne životne prilike i mnogih hrvatskih mladića i djevojaka. Sjetimo se samo onih koji su se do sada prijavili na desetke natječaja za radno mjesto, ali bezuspješno, te su u rješavanju svojih životnih pitanja morali potražiti 'izlaz' odlaskom u inozemstvo. Znamo, ne odlazi se rado, nego žalosna srca, jer u zavičaju i domovini nastaje praznina. Tko će je i kako ispuniti? Nisu li dvojica učenika slika i tolikih vaših roditelja, žalosnih što vam ne uspijevaju pružiti ono što bi željeli; koji rade, ali ne primaju plaću; koji su zbog tuđe sebičnosti i neodgovornosti izgubili svoje radno mjesto?! Nisu li njih dvojica slika i onih poput mene, koji osjećaju da ne mogu ne govoriti i upućivati na zabrinjavajuće razmjere depopulacije Slavonije i naših hrvatskih sela i gradova?!"Podsjetio je kako je u Hrvatskoj mnogo onih koji gube povjerenje u ljude, u institucije, u politiku te - puni gorčine i nezadovoljstva - tonu u izolaciju, osamljenost i beznađe; koji od nesigurnosti, neuspjeha i promašaja bježe u alkohol, drogu, u destrukciju i agresivnost.
Nastavljajući promišljanje protkano čežnjom za nadom, propovjednik je rekao: „sve nas na različite načine nosi nada, no svi smo se više puta i razočarali. Znao nas je razočarati ne samo tijek događaja oko nas, koji se nisu ostvarili onako kako smo se mi nadali, nego su nas nadasve razočaravali ljudi koji su iznevjerili naša očekivanja, koji su nerijetko znali čak slomiti i pogaziti naše ideale. Ali sam je čovjek krhko i prolazno stvorenje. I onda kad se nađemo pred čestitom osobom koja zavrjeđuje bezuvjetno povjerenje, moramo biti svjesni da je ne smijemo apsolutizirati. Samo je Bog uvijek s nama. Trajno, neprolazno i vječno".
Vraćajući misao na dvojicu učenika, nadbiskup Hranić istaknuo je kako njima „Uskrsli ne nudi praznu utjehu, nego im nudi drugačiji pogled na istu stvarnost i novu nadu, novu perspektivu. Učenicima pomaže shvatiti da ih nije iznevjerio Bog i samo drugi ljudi, nego su ih iznevjerila i njihova očekivanja; i da nije krivnja na Bogu, ni samo u drugim ljudima, nego i u njihovu pogrešnom stavu. On u njihovu tamu unosi svjetlo Božje riječi. U liku stranca koji se pridružuje dvojici učenika na putu u Emaus, Isus stavlja pred nas pastire i učitelje izazov posebno odgovornoga poziva: pratiti ove drage mladiće i djevojke, biti suputnici na njihovu putu – znati ih saslušati i razumjeti".
Uputio je i na činjenicu kako uskrsli Isus dvojicu učenika suočava s njima samima u svjetlu evanđeoske logike: „O bezumni i spora srca da vjerujete u život koji se rađa iz smrti, da dozrijevanje uvijek ide pod ruku s križem i patnjom", te parafrazirajući tu rečenicu nastavio: „Ne mora li, zato, pšenično zrno umrijeti kako bi donijelo novi rod?! O bezumni i spora srca da prihvatite da svijeća izgarajući svijetli; da se u životu ništa istinski vrijedno ne postiže bez muke, bez žrtve i umiranja sebi; da ovo društvo ne može postati bolje, humanije, poštenije i pravednije ako nema onih koji su spremni samoprijegorno služiti općem dobru, umirati sebi; ako nema onih koji su spremni ljubiti i činiti dobro i onda kad nema uzdarja, ljubiti i onda kad treba oprostiti i biti veći od tuđih slabosti; da nema i ne može biti blagostanja i napretka ako nema vas koji ste spremni učiti, studirati, marljivo raditi, biti postojani u dobru, odustajati od veze, protekcije, mita i korupcije, od grešnih obrazaca ponašanja i od prizemne logike samo ovoga svijeta".
Propovjednik se posebno zaustavio na rečenici „prepoznaše ga u lomljenju kruha" nakon čega se vraćaju u Jeruzalem, tamo gdje ih okupljena zajednica dočekuje svojim iskustvom da su susreli uskrsloga Gospodina. I jedni su u drugima raspirivali i dijelili iskustvo uskrsne vjere i nade.
„I ovaj grad Vukovar u kojem smo danas okupljeni pruža nam snažnu pouku. Ovdje smo na osobit način kao narod iskusili da Bog svojih ne ostavlja, da u životu ne smijemo gledati samo na ljudske mogućnosti i granice, već da nam je računati i na Boga. Kad se dogodio slom i kad je potpuno iscrpljeni Vukovar pao, kad su čitavu Hrvatsku zahvatili tuga, razočaranje i dodatni strah, čitava je Hrvatska tada bila 'moliteljica' - po crkvama, na ulicama i trgovima. Od Krista nam je tada dolazila nada i davala nam snagu", rekao je nadbiskup Hranić, te nastavio: „i mi draga mladosti, želimo danas iz Vukovara svom narodu i cijelome svijetu - vašim roditeljima i vršnjacima, našim hrvatskim političarima koji su ovih dana suočeni s ozbiljnim pitanjima, izazovima i tjeskobama, poslati poruku nade i ohrabrenja koja izvire iz Božje ljubavi i dobrote objavljene u Isusu Kristu. On je sigurno sidro naše stabilnosti, našega opstanka, On je nada naša".
Nadbiskup se također osvrnuo na kateheze koji su obilježile prvi dan 10. SHKM po župnim zajednicama. Mladi su promišljali „o kršćanskoj kreposti nade i euharistijskom kruhu nade po kojemu nas zahvaća snaga Duha Krista raspetoga i uskrsloga te i mi postajemo glasnicima i nositeljima nade koja je u Kristu uskrslome". Pozvao je mlade da list papira na kojemu je bila slika kruha, po kojem su ispisivali poruke nade, „prelome" kruh i podijele s onima koji su lijevo i desno od njih.
Na kraju homilije nadbiskup Hranić je još jednom istaknuo: „iskon našega života počiva u Božjem daru. Nada se uvijek oslanja na Boga kao temelj sigurnosti; na Boga kao polazište i nadahnuće za svaku obnovu društva te na njega kao izvor i uvir potpune sreće i radosti. Takva nada nam uvijek daje snagu da prihvatimo sadašnjost, da prihvatimo svoju odgovornost za dobrobit hrvatskoga društva, te da se bez malodušnosti i straha otvorimo budućnosti i snazi Božje milosti koja nas uvijek iznova obnavlja i nadilazi. Prepustimo se Kristovoj ljubavi i vodstvu. Molimo ga da nam bude suputnikom na našem životnom putu kao što je to bio dvojici svojih učenika na putu u Emaus i da uvijek ostanemo vjerni nedjeljnom lomljenju kruha za euharistijskim stolom".
U molitvi vjernika mladi predstavnici (nad)biskupija molili su za papu Franju, mjesnog ordinarija, za biskupe, svećenike i đakone, redovnike, redovnice i sve vjeroučitelje, kao i za nova svećenička i redovnička zvanja. Molili su i za jedinstvo među kršćanskim zajednicama, da nestane svako neprijateljstvo te se među Kristovim učenicima nastani duh uzajamnoga poštovanja, praštanja, suradnje i svjedočenja Njegove ljubavi. Molitva je upućena i za domovinu, da bude zemlja mira, sklada i napretka, kao i za svijet da prestanu ratna stradanja, nepravde i svaki oblik nasilja. Molitva je upućena i da se naše obitelji obnove darom života, potom za patnike, siromašne, bolesne, umiruće.
Predstavnici pojedinih (nad)biskupija su potom na oltar prinijeli darove. Osim kruha i vina, tu su bili i darovi: zemlja (Vrhbosanska nadbiskupija), košara s plodovima (Subotička biskupija), sadnica masline (Krčka biskupija), maslinovo ulje (Porečka i Pulska biskupija), maslinovo ulje i smokve (Zadarska nadbiskupija), sir trapist (Banjolučka biskupija), posuda za ljekovito bilje iz ljekarne Male braće i stonska sol (Dubrovačka biskupija), med (Mostarsko-duvanjska biskupija), trešnje (Trebinjsko-mrkanska biskupija), gitara (Varaždinska biskupija), sidro (Riječka nadbiskupija), svjetiljka sv. Kvirina (Sisačka biskupija), replika Splitskog misala (Splitsko-makarska nadbiskupija), ribarska mreža i školjka sv. Jakova (Šibenska biskupija), licitarsko srce (Zagrebačka nadbiskupija), ikona Bogorodice (Križevačka eparhija), vukovarski križ od bračkog kamena (Hvarsko-bračko-viška biskupija).
