U 19. st. znalo je ovdje biti i preko 600 domaćinstava. Neki ovdje nisu “trnuli” vatru tijekom cijele godine. Među njima je bio i jedan franjevac. Tako su fratri u Masnoj Luci izgradili svoju kuću pred Drugi svjetski rat. Ali ona nije bila dugog vijeka. Nažalost, četnici su i ovdje ostavili svoj krvavi trag. Ali, uvijek poslije kiše zasja sunce. Tako je Masnu Luku ogrijalo početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća dolaskom fra Petra Krasića. Prisjeća se fra Petar stanja koje ga je ovdje zateklo, donosi Naša TV.
„Opće bježanje i jednostavno nestajanje ovog prostora – srca i ljubavi naših ljudi koji su stoljećima imali ovdje kruh i meso. Groblja su se jedva mogla pronaći. Bila su neprepoznatljiva, a šest ih je na području kapelanije Svetog Ilije Proroka. Naravno, crkve nije bilo nikakve kao ni kapelice. Najprije sam podigao groblja i napravio četiri kapelice na četiri groblja, a na druga dva groblja dvije male crkve. Potom sam napravio kuću“.
Nakon svega, fra Petar je izgradio muzej, galerije te Franjevačku kuću molitve za duhovne obnove koja ima 48 soba. Crkvu Sv. Ilije Proroka završio je 1995. godine. Govoreći o pustoši koja ga je zatekla, kaže nam kako je na ovom mjestu spavao dvije godine u šatoru. Veliki snjegovi, hladnoća čak i do minus 25, nisu bili prepreka u njegovom naumu. Sam Bog zna koliko je puta susreo vuka i medvjeda.
Iako su prvi temelji “udareni” osamdesetih godina, fra Petrovo djelovanje u Masnoj Luci seže još i ranije. U šali govori kako je ovdje malo od prije svog rođenja.
„Od 1968. kad sam prvi put zakoračio na ovaj prostor, u meni se više nije mogla udaljiti površina polja i planina, kako je to nazvao u svojoj darovnici kralj Ostoja 28.12.1408. godine. Eto, ja sam puno poslije njega ovdje došao“.
Na izlazu iz crkve, govori nam fra Petar “morate snimiti crkvena vrata u bronci”, a bilo nam je jasno i zašto nakon što je objasnio njihov značaj.
„Vrata su prvo djelo kipara Ilije Skočibušića u njegovom životu. Mi smo na planini. Zato sam za ova vrata birao vrlo značajne događaje iz Biblije koji su se odigravali na planinama“.
A vrata Ilije Skočibušića nedjeljom u 10 h ne mogu se zatvoriti od tolikog broja vjernika. Iako sada na Blidinju živi tek 22 ljudi, ipak na nedjeljnoj misi ih bude oko 250. Ove godine za polnoćku bilo je preko 6 stotina ljudi.
Sa sjetom nam priča mještanin Blidinja Tomislav Zelenika da ga osobito prve polnoćke vežu za Masnu Luku.
„Bilo je nas 20-ak mještana, fra Petar i još netko od fratara. To je bila baš neka fina atmosfera koja mi je ostala u sjećanju. Prvih par godina, svaki put nakon što bi završila polnoćka počeo bi padati snijeg,“ govori Tomislav.
Veliki snjegovi koji su znali napadati preko dva metra nikad nisu bili prepreka za služenje svete mise. Poslije je fra Petar kupio bager kojeg je vozio do prije četiri godine. Tako je nedjeljom put do Masne Luke uvijek prohodan, snijega nema, a crkva je topla i puna vjernika.
„Imam bager, kašiku, i dva jaka stroja. Bez njih ja bi bio cijelu zimu zakopan u ovaj snijeg. Sada kada sam „otesao“ svoje zdravlje, našli smo način da netko upravlja ovim strojevima“, poručuje fra Petar.
Planinski biser u podnožju Čvrsnice je zasigurno jedno od najljepših mjesta Hercegovine. Bogata je biljnim i životinjskim endemskim vrstama od kojih je najpoznatija bor munika.
To su prepoznali i turisti. Kaže nam fra Petar kako je u jednom danu bilo 16 autobusa u dvorištu. 2007. godine vodio je evidenciju turista koji su došli u Masnu Luku i pribilježio je 30.000 posjetitelja.
Švicarci i Austrijanci koji posjete Masnu Luku kažu da ovo prirodno bogatstvo nemaju ni Alpe, poručuje fra Petar.
„Naši su fratri prije rata izvodili svoje jadne i gladne učenike iz Širokog Brijega na zdravlje – na zrak, mladi sir, surutku, a valjda je nekad bilo i janjetine“, tvrdi fra Petar.
Cijeli kompleks Masne Luke već tri godine čuva tornjak Šaro. Nekad je fra Petar imao i 10-ak tornjaka. Nakon gotovo 40 godina rada i truda fra Petra i njegovih kolega, bosanskohercegovački i hrvatski pastirski pas tornjak nedavno je međunarodno priznat kao pasmina. Fra Petar je ujedno i jedan od osnivača Lovačkog i Kinološkog saveza BiH, međunarodni je kinološki sudac, te jedan od rijetkih sudaca za sve pasmine pasa svijeta.
„Volio sam pse od djetinjstva. Potom sam u ranim godinama svećenstva postao lovac. A lovac nije nikakav lovac ako nema odgojenog psa i tako sam počeo uzgajati lovačke pse. Ali kad sam se susreo s tornjacima, onda je gotovo bilo. Moja ljubav je prešla tornjacima. Kad sam vidio da su na izumiranju onda sam morao raditi na njima kako bi ih sačuvao jer su oni kulturnba baština moga naroda“.
Kao kulturna baština hrvatskog naroda, fra Petrov tornjak – majka i sin, našli su se i na poštanskoj markici 2007. godine.
Fra Petar poručuje kako se ne bih stidio reći da je on zaslužan što je Blidinje postalo park prirode, a tako tvrde i mještani.
„Park prirode Blidinje je moje dijete. 1993. godine, jedna grupa ljudi i ja krenuli smo s jednom rezolucijom prema HR-HB. Ta rezolucija je usvojena 1995. godine. I od tada ta institucija postoji“, kaže fra Petar.
„Mogu slobodno reći kako je fra Petar najzaslužniji što je ovaj prostor zaštićen kao park prirode. Sve što se poslije događalo, posljedica je fra Petrove angažiranosti oko ovog područja“, govori nam Tomislav.
Zbog godina i bolesti, fra Petar ima i svoje pomoćnike fra Vinka Mikulića Bajevića i kapelana Polja fra Antu Mariću.
Ali i dalje, 83-godišnji fra Petar Krasić prkosi svojim godinama i bolesti. I nakon 40 godina djelovanja u Masnoj Luci i na Blidinju, traži još dva metra dužine i metar širine, planova ima jako puno. Kaže u šali kako ga je strah doći pred Boga jer puno toga ima još za uraditi.
