Noćas u Kliničkom bolničkom centru "Sestre milosrdnice", u svojoj 69. godini života preminuo je kantautor popularne duhovne glazbe, pjesnik, zborovođa i slikar, Čedo Antolić, javlja Laudato.hr.
Skoro tri i pol godine borio se s bolešću na način njemu svojstven, pjevajući i dalje, radeći jaslice u glini, slikajući i dajući opet sebe do kraja u sve što radi, bez obzira na bol, umor i na teške okolnosti, napisao je njegov sin Matija na svom Facebook profilu, obavještavajući o smrti svog oca.
- Ostavio je tragove jer je i najmanju stvar radio s toliko puno ljubavi i predanosti, a ostario nije zapravo nikada jer mu je duša bila djetinja, uvijek spremna razveseliti se najiskrenije moguće i uvijek spremna za korak naprijed, a najspremnija za nepredvidive korake. Ostavio je iza sebe glazbu i poeziju što uzdižu dušu, radio je hvala Bogu na svoj način, tvrdoglavo, i na tome mu hvala, jer stvorio je legendaran opus, osoban, poseban, slojevit, genijalan, bio je Božji umjetnik – napisao je Matija Antolić.
Informacije o pogrebu objavit ćemo naknadno.
Čedo Antolić (Zagreb, 1.1.1951.-23.8.2019.) bio je veliki prijatelj i suradnik Laudato TV. Jedan od tri Čedinih albuma koji su nagrađeni Porinom, u nakladi je Laudata, Čedo je godinama sudjelovao na festivalu Marija fest u Molvama, nastupao na prvom 'Progledaj srcem' koncertu 2014. godine te snimio niz glazbenih spotova u produkciji Laudato TV-a.
Odrastanje. Čedini su roditelji bili Zagrepčanin otac Rudolf Antolić i Donjostubičanka Dragica rođena Martinić. Njih su se dvoje vjenčali u Zagrebu i skrasili se u obiteljskoj kući u zagrebačkim Goricama gdje je Čedo sa svojom obitelji živio do danas. Roditelji su mu pokojni, otac od 1974., a majka od 2000. Čedo kaže da je imao prekrasno djetinjstvo, divne i požrtvovne roditelje, da je odrastao u obitelji u kojoj se puno radilo, pjevalo, družilo s prijateljima. Rado je prepričavao mnoge divne trenutke iz mamine rodne Donje Stubice, s Martinić brega: 'Svadbe onak po domaćam, kad se popevala ''Zorja je zorja'', uz zapaljenu kukuruzovinu i dve kravice kaj po prašnjavomu putu vlečeju trugu na breg.' Sva je ta zagorska sjećanja Čedo puno godina poslije pretočio u zasad neobjavljenu zbirku pjesama „Tak mora biti, kaj ne?!“ koju je, na zadovoljstvo poštovatelja njegove umjetnosti, i uglazbio.
Obrazovanje. Osnovnu je školu Čedo završio 1965. na Kozjaku, nakon čega je upisao Školu primijenjenih umjetnosti, odsjek unutarnje arhitekture. Maturirao je 1971. Cijelo je to školsko vrijeme svirao, komponirao, pisao poeziju i slikao. Ističe da su mu za njegovo ljudsko i profesionalno oblikovanje ključni bili ponajprije roditelji sa svojim poimanjem života, kao i raznolike aktivnosti u Crkvi, ponajprije na Fratrovcu od 1969. godine. U to je vrijeme Čedo cijeli svoj talent usmjerio u duhovnu glazbu i sve što uz nju ide, na glazbenu pratnju misa, koncerte, autorske pjesme i komponiranje, druženja. Po završetku srednje škole Čedo je 1971. godine bio upisao višu građevinsku školu, ali je ubrzo shvatio da to nije njegov životni put.
Iz vjerskoga života. Godine 1969. Čedo je počeo dolaziti u vjeronaučnu zajednicu na Fratrovcu, u kapelicu Kraljice apostola, u kojoj se spontano organizirala glazbena grupa mladih ljudi. Svirali su na nedjeljnim misama, družili se s ocima isusovcima od kojih su mnogi pridonijeli rastu njihove duhovnosti, tada su upoznali i o. Antu Gabrića, predanoga misionara u Indiji. Čedo je uvjeren da su svi ti vjerski sadržaji na Fratrovcu odredili njegov životni put jer je tamo, ističe, pronašao mjesto koje je iznjedrilo njegov glazbeni talent. Pisao je pjesme koje je na samostalnoj kaseti ''Pjesma svakodnevna'' 1980. godine objavila Kršćanska sadašnjost predvođena Josipom Turčinovićem koji je mlade glazbenike s Fratrovca nazvao grupom ''Kyrios''. Za organizatora im je poslao Držislava Sikirića koji je zauvijek ostao djelovati na Fratrovcu te dr. Željku Šubarić čija su djeca poslije pjevala u zborovima koje je vodio Čedo. Osim sviranja misa, ''Kyriosi'' su održavali koncerte, punili kino dvoranu u sjemeništu na Šalati, nastupili su na prvom Uskrs festu s pjesmom ''Pjesma svakodnevna'', a kao posebno dirljivog Čedo se sjeća nastupa u Gradišću. Svirali su na brojnim mladim Misama, osobito ocima isusovcima. U središte svih zbivanja stavljali su Misu, vjeronauk, molitvu i duženje.
Posao i laički angažman u Crkvi. Nakon odustajanja od studija, Čedo se uz redovito bavljenje glazbom zaposlio u poduzeću ''Yugodidacta'' koje se bavilo opremanjem dječjih vrtića. Tamo je oslikavao razne proizvode za djecu. Zatim se zaposlio u općini Samobor gdje je radio kao tehnički crtač na urbanističkim planovi pa je radio kao dizajner u tvornici ambalaže Ivice Lovinčića. Radio je i kao aranžer i dekorater u tekstilnim dućanima ''Izbor'' i ''Robni magazin'', nakon čega je 1996. postao slobodni umjetnik. Vjerojatno zahvaljujući tome što je tolike godine bio aktivan kao laik u Crkvi, dobio je posao vanjskoga suradnika Radio Marije gdje je radio 5 godina, a sve dok mu je zdravlje dopuštalo radio je kao glazbeni urednik na Hrvatskom katoličkom radiju.
Iako se bavi i slikarstvom, cijeloga života svira u Crkvi i duhovna mu je glazba u temeljima stvaranja. Godine 1997. objavio je dvostruki album autorske glazbe ''Stvaranje'', 2005. godine album ''Jutro'', 2012. dvostruki album ''Nakon svega'', 2016. ''Božićne pjesme'' koji je nastao u suradnji sa zborom ''Hrid'' i koji je nagrađen Porinom te 2017. album ''Bluz po domačem''.
Autor je i „Porinom“ nagrađenih albuma popularnih duhovnih pjesama Željke Marinović ''Želim Ti dati najbolje'' 2001. godine i ''Svjetionik'' 2009. godine. Osvajao je nagrade na Uskrs festu, sudjelovao na ostalim festivalima popularne duhovne glazbe: na Marija festu, Krapina festu, Bono festu, Bosco festu, festivalu ''Hodočašće u došašće'' u Pakracu.
Nakon glazbenoga djelovanja kod otaca isusovaca na Fratrovcu, djelovao je i u zagrebačkim crkvama Majke Božje Lurdske, sv. Petra u kojoj je od 2000. do 2005. vodio zbor „Kefa“, a otada je voditelj zbora mladih ''Hrid'' zagrebačke župe Kraljice svete krunice kod otaca dominikanaca.
Kao pjevač sudjelovao je u stvaranju jazz albuma grupe ''Swing again'', u obradama ponajboljih domaćih hitova, nastupao je s Big bandom HRT-a i s drugim orkestrima. Čedo je posebno puno i lijepo surađivao sa sinom Matijom, koji je također glazbenik. Čedo je osnovao i kvintet „Bend na putu“, s repertoarom u kojem ima gospela, jazza i autorskih pjesama. Surađivao je s glumcem i redateljem Reneom Mevešekom. Pored glazbe Čedo Antolić se bavio i slikanjem te je ove 2019. godine priredio i samostalnu izložbu svojih radova. Čedo Antolić radio je i kao glazbeni urednik na Radio Mariji te na Hrvatskom katoličkom radiju sve dok mu je to zdravlje dopuštalo.
Obitelj. Od 1985. godine oženjen je Vericom, djevojački Gangić, rođenom 1955. godine. Imaju dvoje djece: Petru, rođenu 1985. i Matiju rođenog 1988. Svi su u obitelji Antolić kreativci. Verica piše pjesme i slika, Petra komponira, piše i pjeva, a Matija piše glazbu za kazalište, glumi i pjeva u predstavama.
Osobno. Posebno mjesto u njegovome duhovnome životu zauzima sada pokojni fra Ante Grbeš, a već dugi niz godina i o. Anto Bobaš s kojim je Čedo dugo prijateljevao i glazbeno surađivao. Kad je o. Bobaš bio župnik u župi Kraljice svete krunice angažirao je Čedu da oblikuje božićne jaslice za tu crkvu u Kontakovoj ulici te mu je pomogao oko objavljivanja jedine Čedine zbirka pjesama ''Pjesnik Gospodnji''
