Postoje u evanđeljima izričaji iz Isusovih usta koje bismo tako rado izbrisali jer su otužni, sumorni, pesimistični, odveć nabijeni tragičnošću ljudskog neposluha, lutanja, grijeha, zastranjenja. Najradije ih se ne bismo ni spominjali. Nu, unatoč tome toliko su zbiljski, istiniti, do te mjere odražavaju 'condition humaine', da su neizbrisivi iz Božje povijesti s ljudima. I moramo ih prepričavati jer tvore neotuđivi isječak svačijeg života.
Otužnost Isusovih slika o čovjeku
Uzmemo li jednom sinoptički, panoptikum, panoramski Isusove prispodobe, zamijetit ćemo jednu neobičnost. Kad god Isus zbori u prispodobama o prirodi, o pticama nebeskim, ljiljanima poljskim, pastirima i njihovim stadima, o divnom Božjem stvorenju, za koje sam Gospodin u izvješću o stvaranju (usp. Post 1) veli da bijaše 'dobro', štaviše i 'vrlo dobro', osjećamo nepomućeni dašak mira i reda, nutarnje harmonije i zaštićenosti te udomljenosti u Božjoj ruci.
Ali, je li, međutim, u Isusovim ustima riječ o čovjeku koji uzima 'stvar u svoje ruke', koji kroji svoju pravdu, želi svoju neovisnost, autonomiju, slobodu od svega i svakoga, koji prema svojim mjerilima radi tobože odgovorno, a u biti krajnje neodgovorno i prema sebi i prema onima s kojima živi, onda je sve dramatično, zapetljano, nabijeno sukobima i na kraju sve svršava u posvemašnjoj katastrofi: i po njega osobno, ali i po one za koje je odgovoran i u čije ime radi.
Starozavjetni Josip - slika Isusa Krista
U današnjim misnim čitanjima dominira tematika i misao patnje i smrti. Četiri nas tjedna dijele od Velikoga petka, i već sada se naslućuje i pretkazuje Isusova patnja i smrt. Onaj starozavjetni Josip - prodan, izdan od braće, ali čudesno spašen - slika je i lik Isusa Krista u Starom zavjetu. Nijedan zemaljski otac ne bi postupao kao ovaj u Isusovoj prispodobi o vinogradarima-ubojicama. Ali nebeski je Otac odlučio ići do kraja, do ludosti križa, kako će se izraziti Pavao. Ne preže ni pred zadnjim, izručuje svoga Sina osudi, izrugivanju, križu, sramotnoj smrti.
Možda ćemo se zapitati: "Što se to tiče nas, to se odnosi na Izrael od prije 2000 godina?" Pitanje je, što smo naučili iz Isusove smrti, što smo spoznali o istinskom 'zaglavnom kamenu', na kojemu se sve temelji? Mislim da bismo morali ovu Isusovu prispodobu pročitati kao povijest svakoga pojedinoga od nas, a ne samo pod uopćenim vidikom ljudske povijesti, dakle, kao osobni upitnik svakomu od nas.
Svatko je divni Božji perivoj
Nije li zapravo svako ljudsko srce, svaka ljudska duša predivni Božji perivoj, vinograd, predivno oblikovan Božjom rukom, povjeren nama kao onim najamnicima, da ga obrađuju. U svakom trenutku morali bismo znati da nam je povjereno iznajmljeno blago koje treba izrasti, dozrjeti do punine, ljepote, i donijeti plod u svoje vrijeme. Nismo se sami stvorili, nismo gospodari samih sebe, sve što imamo, povjereno nam je.
Isusova prispodoba započinje upravo s krivom pretpostavkom na ljudskoj strani. Čovjek se ne osjeća radnikom koji je poslan u Božje ime obrađivati Božje stvorenje, nego gospodarom i stvoriteljem. Kao da se kroz cijelu povijest ponavlja Adamov pad, istočni grijeh: Ne želim služiti, želim biti poput Boga. Prometejsko nastojanje koje svršava u propasti i katastrofi.
Besplodna autonomija ili plodan život
Kroz svu povijest čovjek se ponaša neodgovorno, sebično, misli samo na svoj vlastiti probitak i korist, provodi život u potiranju prava drugih. A zaboravlja da će odlučno pitanje na kraju života glasiti, ne što je kao čovjek učinio dobra ili zla, kao da se život sastoji u nabrajanju pogrešaka ili krjeposti, nego će odlučno pitanje glasiti glede naših životnih plodova: Prema plodovima ćete ih prepoznati!
Gospodar ali i Gospodin povjerava na kraju vinograd onima koji donose plod u svoje vrijeme, a to će reći, koliko smo dopustili da u nama pusti život i žilje Isus i njegov Duh Sveti, odnosno koliko smo prilika prokockali i uništili? Jer, sve što nije učinjeno u našemu životu u skladu s Isusovom riječju i osobom, ispast će na kraju bezvrijedno, pisano po vodi.
Lekcije iz povijesti
Nad nama vreba opasnost ili pak mogućnost da nam se oduzme povlastica, biti Božja djeca, biti Božji narod, te da se prenese na one koji će donositi plodove u svoje vrijeme. Pogledajmo samo u povijest Crkve, zamislimo se nad svim onim nekoć kršćanskim narodima koji su danas daleko od Krista.
Što je bilo s tako bujnim kršćanstvom u sjevernoj Africi, što je bilo od kršćana u Siriji, cijeloj Maloj Aziji? Danas im ondje nema ni traga. Što se zbiva danas na Zapadu? Sve manje je vjernika jer se odbijaju Božji poslanici. Sve više pustoši i pustinje. Sve je danas veći broj krštenih pogana, onih koji su tek poliveni vodom na krštenju, ali od svega toga u životu nema ništa. Je li tu krštenje uzalud podijeljeno?
Naraštaj sinoubojica - i majkoubojica?
Nije li sav Božji govor kroz našu povijest bio govor utaman? I je li sama Božja strpljivost na izmaku? Što nam svima predstoji? Bog je kroz cijelu povijest slao svoje sinove, proroke, svece, putokaze u novu budućnost. U posljednjih stoljeće i pol kao da je došao do krajnjih granica svojih mogućnosti te nam namjesto pojedinih svetaca šalje zadnje što ima, svoju Majku, da nas upozori na opasnosti koje nam prijete, da nam posvijesti kolika je odgovornost na čovječanstvu, udalji li se od Boga.
Tolika su njezina ukazanja samo završni Božji pozivi čovječanstvu na premišljanje vlastitih stavova. Inače prijeti svijetu i čovječanstvu katastrofa i propast. I što ako čovječanstvo u svome odbijanju Neba postane također čovječanstvo majkoubojica? Upravo bi to možda bio onaj eshatološki trenutak kad je i sama Božja strpljivost na samom kraju. Jer i ona ima svoje jasne granice.
U današnjem svijetu Bog razvlašten
Današnje je vrijeme posvemašnje sekularizacije, razvlašćivanja Boga. Ljudi, političari, znanstvenici pokušavaju na sve moguće načine Boga ukloniti, zanijekati, otjerati ga s njegova posjeda. Postalo je gotovo suvišno slati poslanike i proroke. I kakve plodove ubiremo? Gorke plodove nezadovoljstva i nesreće. Molimo da nas ne zadesi sudbina kakva snađe Isusove suvremenike.
Suočeni smo s totalnom autonomijom i emancipacijom čovjeka i čovječanstva od Boga. Za Boga nema više mjesta u obitelji zvanoj čovječanstvo. Kamo srljamo? Kakve plodove uživamo i što nas sve na kraju čeka? Veliki je to upitnik koji visi nad čovječanstvom kao Damoklov mač propasti.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje
