Skrenimo pozornost na jednu činjenicu iz današnjega evanđeoskoga ulomka. Četiri se puta veli za Mariju Magdalenu kako je plakala, bijaše uplakana. Plakaše. „Zašto plačeš?“ - Da, reći ćemo, suze su i plač ženska stvar i posao. One lako plaču. Učenici Isusovi, odnosno muškarci, ne plaču. Prisjetimo se i upamtimo kako je i Petar u noći izdaje 'gorko zaplakao'. Isus je duboko dirnut Lazarovom smrću nad njegovim grobom duboko se potresao u duši i gorko zaplakao. Ali ovdje nema učenika jer su ga svi ostavili, pobjegli se i sakrili, u strahu od Židova. Oni su na sigurnome, zbog straha i vlastite sigurnosti. Međutim, istina je da tko ne zna plakati, ne zna se istinski ni radovati, sebi ni drugima, ne zna uživati u sreći.
Ženo, zašto plačeš? - pitaju Mariju anđeli. Suze imaju svoj razlog. Marija je izgubila Isusa, ljubav svoga srca i svoje duše. Sad u grobu nema ni Gospodinova tijela, grob je prazan. Tko li ga je uzeo? On joj je bio sve i sve. I da čovjek zbog toga ne plače?
Njoj su sve nade pokopane. Stoga suze. One naviru redovito iz čovjekove podsvijesti, iz dubina. Suze su nešto kao podzemne vode duše i srca. - Uzeše Gospodina. On mi je bio sve! Uzeše mi moju nadu, moje očekivanje, moju sreću. Pokopaše mi sve moje, sad ga i uzeše. - Upravo kao i danas nad grobovima tolikih naših mladih. Kolike majke plaču zbog tragične sudbine svoje djece! - zbog prometnih nezgoda, droge, alkohola, neuredna života?
Ovdje je riječ o Isusu. On je razlog suza. Jeste li ikada plakali jer ste izgubili Isusa u životu? Jeste li plakali zbog Isusa? I bi li vas uopće pogodilo kad biste ga zauvijek izgubili? Što biste izgubili kad biste Isusa izgubili u životu? Što vam on znači? Biste li bili potreseni u dubini duše? Bi li vam puklo srce kad biste izgubili Isusa? Biste li prolili ijednu suzu? Danas Isusa tjeraju, niječu, progone, na njega hule, ismijavaju, toliki ga psuju. Dira li te to? Ili si možda među onima koji ga psuju? Ne dao Bog. Što bi bilo od nas kad ne bi bilo Isusa? Danas razdiru haljine i plaču, samoranjavaju se navijači na stadionima zbog izgubljene utakmice, a kršćani? Tko to još plače što se na Isusa huli, izruguje, psuje?
Neki smo dan bili svjedoci za onoga požara u Crkvi Notre Dame – Naše Gospe u Parizu kako su ljudi spontano plakali. Za čim su plakali? Za čudom graditeljstva, nestalom arhitekturom, velebnim zdanjem? Dopustio je Bog da neprijatelji sruše i sa zemljom sravne Babilonci Salomonov hram, ali isto tako Bog je dopustio da nestane i Hram što ga je sagradio Herod, od čega danas imamo samo tzv. Zid plača. Tko još plače za Isusom, za izgubljenom vjerom u Boga koji je protjeran iz ustava i zakonodavstava u Europi? Bog se ne veže uz građevine koje su postale samo još turistička atrakcija. Tko od nemuslimana može pristupiti nogom u Meku? A u našim crkvama na Zapadu oni slobodno vrše nuždu, uriniraju! Ako mi ne poštujemo Božje zdanje, ne će to činiti ni nevjernici. Prezirat će nas!
Marija traži Isusa. Traži Isusovo smrtno, mrtvo tijelo u grobu. "Uzeše Gospodina moga i ne znam kamo ga položiše", naglašava ona. Marija traži mrtvoga Isusa, prošloga, traži ga u prošlosti među mrtvacima. Tu ga međutim nema. Ona je do kraja okrenuta prema prošlosti, bivšemu, leđima prema budućnosti i zato nije kadra prepoznati samoga Gospodina. Isus se daje pronaći. Nitko ga ne će pronaći ako se sam Isus ne ponudi. On daje znakove svoje prisutnosti.
Od Isusa misli da je to vrtlar. Tek na izričito glasno oslovljavanje "Marijo!" prepoznaje Marija Učiteljev glas. Riječ koja dolazi iz srca i prodire u srce. To je sve. Nema nikakve pouke, nikakva pobližega tumačenja, nikakva komentara uskrsnuća. Na tu riječ njoj se otvaraju oči i uši. Našla je onoga koga je tražila. Tako se događa Uskrs u čovjekovu životu. Treba se zapaliti srce, treba prepoznati Gospodinov glas.
Isto se zbiva i s učenicima na putu u Emaus, isto i u onoga jutra, u zoru kad su bili na Tiberijadskom jezeru, u pramazorje. Nije lako prepoznati Isusa kad se objavljuje kao Uskrsli kao što to bijaše dok je bio s njima kao jedan od njih, s kim su mogli razgovarati, koga su mogli doticati. Treba strpljivosti, treba vremena da bi čovjek spoznao i prepoznao Isusa. Ne zavisi to samo od očiju, jer Uskrsli nije tvarna, fizička datost, nego treba prijeći na nutarnje gledanje, gledanje srcem, cijelim bićem. Ovdje Ljubljeni učenik veli: „Gospodin je!“ Prepoznao ga je po glasu!
Isus treba samo jedno reći, prozboriti: "Marijo!" - i to je dovoljno. Marijo, zovem te svojim glasom i tvojim imenom. Moja si. U tom trenutku njoj se otvaraju oči. Našla je onoga koga je tražilo njezino srce i duša. Ujedno je i pronađena. Našao ju je Isus.
Tako se zbiva uskrs u čovjekovoj duši. Isus uskrsava u srcu. Nakon toga može samo jedno zaustiti: "Učitelju - Rabbuni!" Prozbori pa da te vidim, Gospodine!
Na taj se način rađa uskrsna vjera, naime, u susretu s Uskrslim, u govoru i odgovoru ljubavi. Isus zna za nas, uplakane i tužne, pozna nas po imenu i izgledu. Poziva nas našim imenom s onu stranu granice smrti. On briše sve naše suze i boli, upravo kao što veli Knjiga Otkrivenja. To nam može uliti snagu za budućnost. - Marija bi htjela u ovom trenutku imati Isusa samo za sebe. Isus veli - ne! Ona od svoje sreće ne zna što bi uradila, a Isus joj samo veli da ide i javi braći njegovoj. Ona je Apostola apostolorum. Prvoposlana poslanima! Navjestiteljica nečuvene radosti i blagoslova. Ne spada u krug apostola, ali je prva donijela apostolima poruku o uskrslom Gospodinu.
Čuli smo - Marija prepozna Isusa po glasu. Izgled vara, ali je glas neprevarljiv. Njegov je glas neponovljiv. Uvijek. Čujem li njegov glas? I što mi on znači? Sve su ovo životna pitanja nas danas i ovdje! - I nas - tebe i mene - zove Isus našim imenom. Time ćemo biti oslovljeni i u vječnosti. Budimo dostojni svoga kršćanskog imena koje tvori naš identitet pred svijetom. Tad će se pretvoriti naše suze žalosnice u radost uskrsnoga jutra.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje
