15. nedjelja kroz godinu C: Pnz 30,10-14; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37
Sve je jedna velika Tajna! Ma koliko se znanstvenici i umnici trudili odgonetnuti zadnje uzroke stvari, proniknuti u bit stvorenja, ipak se na kraju suočavaju s Nepoznanicom. Moguće se zaputiti u dubine Svemira, otvarati vrata jedna za drugim u fizici, kemiji, matematici, do konačne odgonetke nećemo stići.
Nije isto čuti pojedine tonove, ili slušati melodiju koja se iza tih tonova krije. Ljudi u svemu čuju samo pojedinačne zvukove koje nisu sposobni pretočiti u simfoniju kakva je nazočna u Svemiru. Zato nam današnja čitanja skreću pozornost na to gdje možemo otkriti Tajnu. Tajnu Boga i čovjeka. Pohranjena je u našem srcu, nazočna je u Isusovoj osobi. Realizira se u praksi ljubavi!
Poslanica Kološanima kuša uzvišenim rječnikom odgrnuti zastor koji zastire Kristov lik. On je konvergentna točka svega stvorenja, prema njemu je usmjereno sve što jest, što je bilo i što će doći. On je konačni smisao svega; on je ona svemirska glazba koju trebamo otkriti, ćutjeti, osluškivati, zavoljeti. U tome se trebamo svakodnevno vježbati baš kao i u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Isti apostol, sv. Pavao, na jednom mjestu poručuje svojima: "Nasljedujte Boga kao ljubljena djeca, i živite u ljubavi" (Ef 5,1). Neshvatljivo ali istinito: Djelovati kao što djeluje Bog, ponašati se onako kako se on ponaša. Nedostiživi uzor, ali konačni parametar sve naše aktivnosti! Jer konačni cilj naše kršćanske, vjerničke prakse jest pretočiti u svoj život ono što je Isus živio, kako je Isus postupao.
Onaj svećenik i levit iz Isusove prispodobe ne vide čovjeka u nevolji. Vide samo sebe. Okrenuti prema sebi, slijepi za svijet oko sebe. Ili u najboljem slučaju vide one koji su poput njih, iste klase, životnog položaja.
Međutim, u Isusovoj praksi nema bogatih ili siromašnih, uglednih ili neuglednih, podređenih ili nadređenih, pobožnih ili bezbožnih. Zauzimati se za čovjeka u njegovoj nevolji znači nasljedovati Boga, postupati kao što Bog postupa, ili kao što je postupao na zoran način u Isusu Kristu.
Božja skrb za čovjeka koja se očitovala u Isusu Kristu postaje kriterijem, mjerilom naše brige oko onih koji su u nevolji, koji su 'upali među razbojnike' i ostali bez igdje išta. Takvih je i u ovome suludom svijetu bezbroj... Potrebno je samo otvoriti oči, srce, ruke, vlastiti dom. Osjećaj za siromahe, potrebite, za one 'upale među razbojnike', izrasta iz vlastitoga životnog iskustva u kome sam i sam iskusio Božju milost, naklonost, smilovanje, ruku koja me podigla i iscijelila.
Svatko je prihvaćen, svakome je oprošteno, svatko može iskusiti tu blagu ruku koja liječi i povija rane. Iz takva iskustva izvire angažman za druge. Vidimo to na apostolima, iskustvo je to jednog Pavla, bezbrojnih primjera utjelovljenog Karitasa kroz povijest. Svatko je iskusio koliko mu je oprošteno, što mu je sam Gospodin učinio, i sve što čini, čini iz zahvalnosti prema Gospodinu.
Bog je nemjeriv u praštanju, u spuštanju prema svome stvorenju. Sve što Isus čini odraz je Božje ljubavi i prakse. Bog je daleko čovječniji nego to čovjek može i pojmiti. On je zaljubljen u čovjeka, ma kakav taj čovjek bio. Zaljubljen u sve što se čovjekom zove, a prema nekim apokrifnim spisima, Lucifer je pao jer se protivio i nije mogao podnijeti toliku Božju ljubav prema čovjeku, kad ga je Bog odlučio spasiti utjelovljenjem svog Sina.
Prisjetimo se: Luka piše iz svoje situacije. Piše Crkvi u kojoj već imamo izdiferencirane staleže bogatih i siromašnih, uglednih i neuglednih, bolesnih, potrebitih, nemoćnih, ali i nekih napuhanih. U gotovo svakom poglavlju Lukina Evanđelja pronaći ćemo Isusov zahtjev kroz pero evanđelista-pisca za egzistencijalnom socijalnom solidarnošću bogatih sa siromasima, ovih među razbojnicima s onima sigurnima. Solidarnost, uzajamnost, potpomaganje. To mora biti odličje prave Kristove zajednice. Nema i ne smije biti tlačitelja ili potlačenih, izrabljivača i izrabljivanih.
Bog ne želi patnju, već puni život, život u izobilju, za sve, a ne samo za one koji imaju bogate i prepune stolove, s kojega ne padaju ni mrvice drugima.
Božja je ljubav nesebična, nezaslužena, i nemoguće joj je postavljati uvjete s ljudske strane. Ta je ljubav uvijek u svojoj biti kritika ljudskog ponašanja, neljudskosti, diskriminacije, odbacivanja čovjeka. Nemoguće je biti indiferentan. Indiferentizam je ravan ateizmu, jer indiferentnost, ravnodušnost onog svećenika i levita ravna je osobnom, praktičnom bezboštvu. Kršćanstva nema bez konkretne prakse.
Zato su Isusove riječi morale zvučati slušateljstvu šokantno. Ali, upravo je šok način uspostave komunikacije s čovjekom! Isus svakim svojim potezom i činom uspostavlja komunikaciju čovjeka s Bogom, to je srčika njegovih prispodoba, čudesa, poruka, pa i same njegove nasilne smrti. Odbačen je, umire posred razbojnika, jer je živio za sve, nikoga nije odbacivao.
Onaj pismoznanac dolazi k Isusu s nečasnim, nepoštenim motivom, „da ga iskuša“. Zna on iz vlastita studija – ta pismoznanac je – koje su zapovijedi što vode u život vječni. I onaj bogati mladić došao je Isus s pitanjem spram vječnoga života. Isus se ne zadržava na teoriji, nego ide na praksu. Tko je moj bližnji treba okrenuti u „dativ“: „Komu sam ja bližnji?“ Da je Isus pitao, jesu li nam Samaritanci bližnji, ovaj bi odgovorio niječno. Oni su nam neprijatelji, krvni, pogani, koji su otpali od vjere otaca. A upravo se taj Samaritanac očituje bližnjim.
Upravo ova prispodoba o milosrdnom Samaritancu bijaše poticaj za gradnju bolnica, njegu bolesnika, za hospicije u kršćanstvu. Toga nema u drugim religijama. Imamo u Crkvi redove koji su se posvetili njezi bolesnika i nevoljnika. Kad je njemački kancelar Bismarck sa svojim ministrom bogoštovlja htio u tzv. Kulturkampfu dokinuti katoličke redove, usprotivio mu se šef njegova generalštaba s primjedbom kako je bez časnih sestara nemoguće voditi ratove. Tko će njegovati ranjenike? Na to se mora misliti u svakom ratu. Bez tih osoba nemoguće je ratovati. I tako su redovi opstali…
Sav govor o osuvremenjenju, 'aggiornamentu', prilagodbi Crkve suvremenim kretanjima ima smisla samo ako se čovjek prilagođava Isusovoj praksi, primjeru, ako se 'uštimava' prema zahtjevima kraljevstva Božjeg.
Praksa kraljevstva Božjeg očituje se u djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu. Bez toga nema djelatnog kršćanstva. Zato nas Isus pita glede ljubavi koja vidi. Srca koje ćuti.Ne spasava obdržavanje zakona, propisa i zapovijedi, nego sebedarna ljubav. Samaritanac riskira vlastiti život, da i sam padne među razbojnike. Ljubav ga tjera na nemoguće. Ne traži nikakve alibije niti izlike. To je ono što je Isus ozbiljio u svome životu i umiranju. Bog nas nije ostavio nego je očitovao iskonsku slabost prema čovjeku. Čovjek je Božja slabost, Božja slaba strana. Ljubav je sposobna na nemoguće, što tako zorno očituje Isusov život. Na nju se može odgovoriti samo uzvraćenom ljubavlju...
U Isusovu poimanju i očima Bog je uvijek Bog iznenađenja. On očituje svoju moć baš u malenome, neznanome, neočekivanom. Bog je Bog neočekivanog. Poziva čovjeka da se izdigne iznad uhodanog i uobičajenog. Činiti neočekivano, te i ondje gdje se čini da je sve izgubljeno, zahvatiti u tijek stvari i zbivanja. Božje svjetlo treba da prodre u čovjekov svijet, začarani krug mržnje, nasilja i osvete.
Isus ne želi račundžije ili sitne kalkulante, nego srce, odlučno, koje pomaže, koje se smiluje. Samaritanac je tu primjer. Ono što sja iz Isusovih riječi i osobe postaje nosivim stupom i načelom u novome poretku i ustroju kraljevstva Božjeg. Isus govori iz te zbiljnosti koju sam živi. Zato i konačni nalog: Ako si shvatio, spoznao, uvidio, onda hajde, postupaj tako. U tom ti slučaju neće padati na pamet stavljati mene, osobu, djelo i riječ na kušnju i pod krivo svjetlo.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje
