Kroz sljedećih pedeset dana - do Duhova - u crkvenom se bogoslužju čitaju Djela apostolska. Lukin je to spis koji opisuje djelo Duha Svetoga u Crkvi i svijetu - nakon Isusova uskrsnuća i proslave. Nazvana su također i Evanđelje Duha Svetoga jer je Duh onaj bitni čimbenik u širenju Radosne vijesti, on krči put evangelizaciji, on je glavni činitelj cjelokupne evangelizacije, navještaja o Isusu Kristu. Pred sobom imamo povijest širenja Radosne vijesti o Isusu Kristu - počevši od Jeruzalema, Judeje, Samarije, preko Grčke i Rima do kraja zemlje i svijeta.
U korpusu novozavjetnih spisa Djela apostolska imaju posebno mjesto i igraju specifičnu ulogu. Ona su svjedočanstvo kako se - svim mogućim prijeporima i otporima unutar samoga apostolskoga zbora, ali i svim protimbama svijeta unatoč - stvara zajednica vjernika - Crkva, od Židova i pogana, Grka, Rimljana i ostalih, koji su u to doba davali odlučujući ton na kulturnom i duhovnom polju.
Uspjeh nije Božja kategorija
Ono što je započelo s Isusovim rođenjem, završilo je sramotnom smrću na križu, na Veliki petak. Sve u svemu, život koji nije imao gotovo nikakva ili veoma malena uspjeha. Mjereći ljudskim mjerama i mjerilima, prema ljudskim kriterijima, Isusov život bijaše jedan jedinstveni fijasko, bankrot. Naizgled katastrofa. Završava svoj životni vijek s nepunih 33 godine života snažnim vapajem, krikom i uzvikom s križa. I tu se spušta zastor na taj jedinstveni život.
Rekli bismo, krajnje neuspješan. Nije imao mnogo pristalica, još manje je imao odanih osoba i prijatelja, nije bilo mnogo onih koji su mu bili dokraja privrženi, odani. Za apostole se veli kako ga svi ostaviše i pobjegoše, dadoše petama vjetra. Uspjeh nije Božja deviza ni božanska 'dionica' u ovome svijetu. Bog ne računa s uspjehom u svijetu, zna od kakva su gradiva ljudi koje je stvorio. Da su svi dah i prah, lažni i nepostojani.
U smrti - u svojoj smrti - Isus je htio pokazati kako je htio biti do kraja čovjek kao i mi. Ljudi se mogu i donekle moraju prepoznati u njegovu životu. To je ono što bi nam trebalo ulijevati utjehu i nadu. Isus nije stavio izvan snage smrt, ali je u svojoj smrti bio smrt smrti, dao je protulijek umiranju. On je i poraženik i pobjednik. U svojoj muci i smrti izbacio je iz sedla apokaliptičke jahače koji haraju i danas svijetom.
Iz te smrti i uskrsnuća rodio se život, razvila se cijela jedna povijest. Iz Isusova života, smrti i uskrsnuća rodilo se nešto kao svjetska povijest. Povijest svijeta s novim predznakom, zaokret koji se dogodio u osobi i s osobom - napose uskrsnućem - Isusa Krista.
Raduj se, Marijo – Radujte se, žene na grobu
Navještaj Evanđelja uvijek je i ponuda koju čovjek može prihvatiti ili odbaciti. Tko Gospodina prihvati s vjerom u srcu i u svoje srce, tko se dadne njime zahvatiti, on će ga u životu i susresti. Upravo kao ove vjerne žene. One jesu prepune straha, ali nakon njegova pozdrava: Hairete - Radujte se! Ne bojte se! - one mu se približuju i padaju do nogu. Istu je riječ upotrijebio Gabrijel kod Marije, za navještaja, u Nazaretu: Haire - Raduj se! Ne bojse, Marijo! Uskrs je blagdan radosti! Radovanja i sreće.
Na drugoj strani imamo nevjeru i mržnju. Kod žena i apostola imamo, nakon početnih dvojbi, vjeru i poklon, a kod Židova, zatvorenost, nevjeru i laž. Za njih je sve to prijevara i obmana. To su stajališta koja čovjek zauzima spram Uskrsloga Gospodina.
Rekli bismo, uvijek isto stanje. Židovi bi htjeli istinu suzbiti koruptivnim djelovanjem. Najprije su ishodili na lažnom suđenju Isusovu smrt, sad bi htjeli korumpiranjem vojnika suzbiti istinu o njegovu uskrsnuću. Istina se ne da poraziti. I onda kao i danas na sve stane korupcija. Pa i u Isusovu slučaju. Nemoguće je mitom suzbiti širenje istine. Pa ni ovim bombaškim napadima na kršćane, upravo na Uskrs. Diljem svijeta. Uskrs je slavodobiće, trijumf života nad smrću, Dobra nad Zlom, Neba nad Paklom.
Isus je pobjednik.Naš odnos prema Uskrslome?
Što je pak s nama? - Isus je prošao zemljom, izrekao svoju moćnu božansku riječ u ovaj svijet, oprostio grijeh i krivnju, pobijedio patnju i smrt - a mi živimo kao da se ništa, ama baš ništa bitno u svijetu i ljudskoj egzistenciji nije dogodilo. Mučimo se u svojim mukama i savjestima, hodimo u svojim grijesima, idemo sa strahom u budućnost. A Isus uskrsli veli: Ne bojte se! Ja sam pobijedio i tvoj strah, i tvoju smrt, i tvoju bolest. Često smo nalik onima koji pored golema brda kruha i namirnica umiremo od gladi, ili pored žuborećega gorskoga potoka skapavamo od žeđi.
Požar od prije tjedan dana u pariškoj crkvi Naše Gospe – Notre Dame znakovit je u mnogim protežnicama. Postoji krilatica koja veli: “Svi putovi vode u Rim”. U Francuskoj sve udaljenosti počinju i računaju se od katedrale Notre Dame - Naše Gospe. Ona je “nulta točka” s koje se određuje središte grada i zemljopisna točka s koje se određuju i računaju sve udaljenosti u Francuskoj. Notre Dame jest srce francuske prijestolnice, znamen Francuske, njezinih kršćanskih korijena i njezine ljubavi prema Mariji. Ona svjedoči o nacionalnoj povijesti kroz minulih tisuću godina, ona je znamen kulturnoga i civilizacijskoga uspona te utjecaja na Europu i cijeli svijet.
Međutim, u samo nekoliko sati to milenijsko zdanje progutala je vatra. Za njezinu obnovu trebalo je kojih dvanaest milijuna eura, skupljeno je samo dva milijuna! Danas, nakon nemarna postupanja i strahovitoga požara u Velikim tjednu, toliki “oplakuju” to zdanje i već su skupili milijardu eura pomoći za obnovu. Međutim, nemoguće je vratiti stari sjaj.
Ikona Francuske odavna je prestala biti ikonom duhovnosti u Francuskoj. Postala je turističkom atrakcijom kojoj su se milijuni divili. Ovaj požar samo je znamen rastakanja, dekompozicije kršćanske kulture na Zapadu, gdje je otjeran Bog iz svih ustava te svih segmenata života. Više je ređenika za svećenike u Hrvatskoj nego u Francuskoj ili Njemačkoj. Njemački je ustav još 1948. u svojoj preambuli naveo odgovornost pred Bogom, čega danas, pola stoljeća nakon njegova usvajanja nema u tzv. Europskom ustavu.
Treba nam najprije duhovna, a tek onda tvarna obnova. Katedrale su podizale vjera i odanost Bogu, Kristu, Mariji. Kršćanstvo je najprije išlo u katakombe, i ondje, u dubini zemlje, duboko ispod površine, slavili su euharistiju i pokapali svoje mrtve. Nad katakombama mogla su izrasti velika zdanja vjere u obliku silnih teoloških djela i djela na području umjetnosti. Je li to zauvijek minulo? Nadajmo se da nije. Međugorje je znamen obnove vjere u današnjem vremenu.
Danas smo suočeni sa sve većim osipanjem vjere u uskrsnuće i Uskrsloga. Sve manje ljudi vjeruje u osobno uskrsnuće, sve više ih se priklanja istočnjačkim uvjerenjima, vjeruju u ponovno utjelovljenje, tzv. reinkarnaciju. Ponovno imamo oživljavanje starih mitova i mitologija koje su u krajnjoj suprotnosti s kršćanstvom. Gotovo trećina ljudi na Zapadu vjeruje u nekakav oblik reinkarnacije, ponovnoga utjelovljenja. Preuzimaju istočnjačko vjerovanje kojemu je cilj čovjekove egzistencije nakon tolikih reinkarnacija, utjelovljenja prijeći u ništavilo, nirvanu, što je u posvemašnjoj opreci s vjerom u uskrsnuće tijela i život vječni koji je zasjao jednom zauvijek u Isusu Kristu.
Svaki oblik vjere u reinkarnaciju nijekanje je vjere u uskrsnuće i Kristovo i osobno. S tim moramo biti načisto kad se upuštamo u istočnjačke metode samospoznaje i samonadilaženja. „Koji sjediš s desne Ocu, smiluj nam se“, smiluj se ovomu svijetu koji bježi od Boga.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje
