KAKO I GDJE ISKUSITI ISUSA?
Temeljna pogrješka i promašaj koji činimo čitajući Evanđelje jest što ga uvijek čitamo kao nešto prošlo, minulo, u ono vrijeme. Ne smijemo prepustiti Isusa ni njegovu riječ prošlosti. On nas oslovljava uvijek u našemu danas. Jednako i prizor iz današnjeg evanđelja po Ivanu. Treći put se ukazuje Isus uskrsli svojima, a znamo da Ivan piše potkraj prvog stoljeća. Pokušamo li prodrijeti u srž, onda ćemo otkriti kako nam ovo čitanje postaje jednom velikom vizijom, putokazom za cijelu Crkvu i nas u njoj te njezino misijsko i misionarsko poslanje.
Ponajprije se suočavamo pri čitanju današnjeg odlomka sa stanovitim nutarnjim proturječjem. Gospodin se svojima već ukazivao, dao im jasnu zadaću, poslanje. Udahnuo u njih Duha Svetoga, dao im sve ovlasti. Sad ih odjednom nalazimo u Galileji, na starom poslu, ribarenju. Vjerojatno su mislili u sebi kako je lakše raditi ono što su već naučili, u čemu imaju iskustva, nego se upuštati u nešto njima nepoznato. Što su uopće znali o praštanju, o miru, što su mogli oni, siromašni ribari, započeti?
Vjerojatno su bili u nedoumici i mislili u sebi: Da još neko vrijeme sačekamo, a dotle će nam se već otvoriti oči. Što su mogli oni, jedanaestorica neukih, spram mudrosti ovoga svijeta? Nekoć se bezbožni Voltaire rugao kako će on dvanaestorici apostola suprotstaviti dvanaest filozofa, pa neka se onda pokažu! Mislio je, u tom je trenutku gotovo s njima i njihovim Isusom. Mnogi su mu davali za pravo, makar je na kraju ispalo posve drukčije nego je mislio, i on i nebrojeni drugi, do današnjega dana.
I danas se pitamo: Ima li Crkva budućnost? Ima li budućnost s nama ovakvima? Jesmo li dovoljno odvažni za nove pothvate, za novo tisućljeće, nove izazove, ili nam je daleko lakše raditi ono što smo naviknuli, na što je naš svijet naviknuo. Vjernici nešto znaju, a redovito znaju što ih očekuje nedjeljom na sv. Misi u crkvi, što će im njihov župnik ili kapelan reći. Ništa nova, ništa izazovna. Opća mjesta, već poznato, davno viđeno.
Suočeni smo s masivnim i masovnim otpadima, sekularizacijom, ravnodušnošću, ljudima je svejedno, jesu li ili nisu u Crkvi, kršteni ili nekršteni, malo ih se zbog toga uznemiruje. Koja korist u takvoj situaciji od Evanđelja, od Isusa Krista? Što nudi taj Krist današnjem svijetu? Nije li razumnije povući se u svoju Galileju? Zašto ići naprijed, kad je sve neizvjesno, kad nam budućnost ništa ne obećava? Lakše se prilagoditi nego zaveslati prema nepoznatim obalama. Međutim, nemoguće je zanemariti poslanje uskrsne večeri, nemoguće je previdjeti susret s Tomom i ostalom desetoricom, nemoguće je zaboraviti ta silna iskustva.
Što se zbiva kad se čovjek okrene od poslanja, kad apostol zanemari ono na što ga Gospodin šalje? Doživljava posvemašnju uzaludnost svojih nastojanja, svoga posla, makar bio u njemu do kraja iskusan. Zbog čega uzaludnost tolikih svećeničkih nastojanja? Ako su se apostoli odlučili da će se posvetiti „moliti i službi Riječi“ – gdje je to u svećeničkim egzistencijama?
Mnogi župnici, primjerice, u priobalju, daju se uzgoju maslina, vinove loze, posvećuju svoje vrijeme ratarstvu ili uzgoju ljekovitoga bilja. Ili pak ljeti izdavanju pansiona, a župnička služba prijeđe u rutinu. Odnosno u kontinentalnom dijelu, zna se dogoditi da se posvete šljivama, pečenju rakije itd., ili pak uzgoju svinja, žitarica i sl. Kao da će umrijeti od gladi budu li se posvetili onome svomu primarnomu. Nikada Gospodin nije ostavio svoje koji su mu se do kraja predali, pa ma kako siromašan bio puk ili stado. Uvijek će svećenik i župnik imati dovoljno, pa i više od običnoga vjernika. Stoga imamo danas prazne crkve, nitko ne dolazi na Zapadu na ispovijed. Svećenici su većma činovnici, nego Gospodnji sluge i poslanici.
Ma koliko se svećenik kao svećenik trudio, ne radi li s Gospodinom, sve je utaman, jutro neće donijeti nikakva ulova ni život uroda. Jasno im je davno, za prvog poziva (usp. Lk 5), kazao kako će biti ribari ljudi. Kao da su to posvema zaboravili i ispustili iz zrenika.
Moraju krenuti u rizik života, na pučinu, pa i kad su šanse za ulov nikakve. Jer, tko je vidio da se za bijela dana lovi riba u mrežu?! Ali, na Gospodinovu riječ moguće je sve. Ponovno zadaća, poslanje: Kao što je mene poslao Otac... Događa se ono što se zbilo u pustinji kad je nahranio pet tisuća ljudi. Onda je blagoslovio i dao apostolima da svima dijele. I svi se nahraniše! Isto se zbiva i ovdje. Sam Gospodin pruža im ribu i kruh! Moraju jesti s njime, moraju njega dijeliti, razdavati, dok razdaju sebe. Moraju svoj život dijeliti zajedno s riječju koju nude svijetu. Zato je potrebno iz dana u dan, iz naraštaja u naraštaj, sve dublje upoznavati Isusa i njegovu osobu.
Crkva je tajna Isusa Krista kroz povijest. Samo onaj tko poznaje Krista, može ga donijeti ljudima. Samo onaj tko poznaje Isusa Krista, osmjeljuje se na nove, neuhodane putove, neprohodne staze, na pionirski posao. Takvi bijahu redovito svetci, takav bijaše jedan Franjo u svome traženju, takva bijaše Majka Terezija, koja je u zvanju pronašla svoje pravo zvanje, napustila jednu zajednicu, da bi osnovala drugu, plodniju, bogatiju Isusom Kristom, blagoslov za ovu Crkvu i svijet.
Zato treba stati pred sebe, zamisliti se nad sobom, nad proteklim životom. Što je taj život donio, kojim je blagoslovima plodio, ili je pak sve bilo uzalud, jedan teški promašaj? Život tako lako može biti promašaj i promašen, ako idemo uvijek krivom stranom, ulijevo, a ne pravom, desnom stranom, na kojoj se dogodio obilan ulov. Mogu proći godine i godine dok čovjek ne uvidi da su mreže prazne. I ne samo pojedinačne mreže, već mreže svih onih koji su s nama u lađi i cijelu noć lovili.
Kolektivni promašaj!
To je stvarnost s kojom se moramo suočiti, i kao vjernici, i kao svećenici, dušobrižnici. Ponajgore u svemu je što je svuda oko nas noć. Lovimo u noći, noći svijeta, bez svjetala, ili s tinjajućim svjetlima. Svi nad ponorom. Nije da nije manjkalo truda i muke, nastojanja i mara. Možda je to, promatrano izvana, bio predan i pošten, zaokružen i ispunjen život, pa opet na kraju je zbir velika ništica. Najkasnije negdje pred zoru, kad počne svitati, i u prirodi, ali i u prenesenom značenju, u duši i srcu, kad se počne razdanjivati, potrebno je po(d)vući konačni račun i računicu. Možda nam u tom trenutku svane i iziđe sunce u srcu. Na drugoj nas obali čeka Netko i pita, jesmo li što sa sobom ponijeli, imamo li što u rukama?
Uvijek kad Bog pita čovjeka, kad mu postavlja upitnike, riječ je o trenutcima u kojima treba postaviti samom sebi pitanje spram vlastita života i istine svoga života. Ta su pitanja tako prodorna da nam ne daju mira. Nemoguće je Isusu prodavati rog za svijeću. Stoga, da bi predusreo našu zbunjenost, promašenost, razočaranje i katastrofičnu situaciju u kojoj se nalazimo, sam Isus os-lovljava svoje s dječice! Kao da Isus želi probuditi dijete u nama i reći nam: Treba se vratiti upravo u ono stanje kad nisi imao ništa, kad si bio posvema ovisan. Moguće je pronaći i suočiti se s istinom kad si kao dijete, neopterećen i bez predrasuda. I kad ništa nemaš u rukama. To su djeca koja se ne stide priznati svoju nemoć i neimaštinu. To bi u životu Isusovih učenika morao biti signal za novi po-četak.
U trenutku kad ništa nemaju započinje novi život. Incipit vita nova! Izlazi i rađa se sunce novoga života u njima. Dolazi s druge obale, gdje je Isus, Uskrsli i Proslavljeni. U tom se trenutku i život ispunja smislom. Samo mi osobno moramo znati što činimo, s kojom svrhom i smislom, koji nam sadržaji ispunjaju život, te kime se vodimo: Osobom s druge obale koja nam dovikuje dječice ili smo robovi ljudi?
Kome je dato spoznati da je taj lik upravo Isus? Ljubljenom učeniku! On Gospodina prepoznaje. Tek onaj tko ga ljubi, spoznat će i iskusiti pravu sreću i imat će bogat životni rod. Moguće je tek srcem ispravno poznavati, intuitivno, poput Ivana, koji i zatvorenih očiju prepoznaje Gospodinovu nazočnost. Dok im pruža kruh i ribu za doručak, nitko ga ne pita, tko je taj neznanac koji je ujutro izronio iz polumraka. Svi su jednodušno znali da je to Gospodin, koji je s nama, koji nam pruža sebe svednevice. Suvišno je svako daljnje ispitivanje, sumnjičenje. Ono bi samo vrijeđalo osjećaje zajedništva i čuvstvo pripadnosti.
Zato je rana Crkva neprestano molila Maranatha — dođi, Gospodine Isuse! Slavimo to u sakramentu euharistije, nosimo to kao nadu u svojim srcima, a sunce će nam vječnosti svima svanuti kad prijeđemo na drugu obalu. Gospodin će ondje čekati ne u liku strašnog suca ili mitskog Kerbera, već će ispuniti naše prazne životne mreže i ruke svojim darovima na kraju života koji je bio ispunjen, jer je dao svoj obol boljitku i dobrobiti svijeta i ljudi.
S toga je razloga dirljiv završni razgovor Isusov s Petrom spram ljubavi, spram veće ljubavi prema njemu. Kao da mu je htio ponovno posvijestiti ono što je Isus davno rekao: Nazvao sam vas svojim prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svojega (usp. Iv 15,15). Upravo to očekuje u ovom trenutku od zbunjenog Petra, te ostalih što su u nedoumici. Jeste li moji prijatelji? Mogu li na vas računati u svijetu i kroz potonju povijest?
Petar je mogao navoditi primjere iz svog drugovanja s Isusom, dane privrženosti i odanosti, dane kad su bili jedno srce i jedna duša, ali je mogao navesti i sramotno zakazanje, utaju i izdaju i samoga sebe i Gospodina. Stoga u ovom trenutku može smo mucajući odgovoriti, kako Gospodin zna njegovu nutrinu, njegovo plaho srce, te kako Gospodin može računati s njim kao privrženikom i prijateljem.
Neprestanim pitanjima Gospodin kao da želi Petra učiniti nesigurnim, kao da želi da izgubi tlo pod nogama, da ga učini malim djetetom. Istodobno ga želi učvrstiti u obećanju, nepokolebljivoj odanosti. I kao da mu želi reći da se ubuduće ne oslanja na svoje ljudske sile, ma koju vlast on obnašao među apostolima, bio on okrunjen tijarom, imao pod sobom nebrojeno podanika. Službu treba obnašati upravo sukladno s Gospodinovom voljom, kao onaj koji služi, a ne zapovijeda u moći. Na kraju će uvijek ostati važećom Petrova, kako je Gospodinu znano sve. I o njemu, i o meni, i o tebi, i o svakome čovjeku.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje
