Riječi Govora na gori tvore srčiku cjelokupnoga Novoga zavjeta. Matejevo Evanđelje kuša tu riječ koju je Isus izgovorio učiniti obvezatnom svojim slušateljima, ono kuša dočarati i nama veličinu i dubinu Isusove osobe i poruke. “Došao sam ne dokinuti, nego dopuniti!” Pod Isusovim rukama, na njegovu riječ stvara se sve novo, ostvaruju se viđenja i predviđanja cijeloga Staroga zavjeta. Događa se novi zaokret i zamah prema Bogu.
Viđenja svih proroka, nastojanja učitelja, trud jednoga Mojsija postaje zbiljnost. Nestaje odmaka između Boga i čovjeka, i napokon nema nikakvih ustava ili pregrada između Neba i Zemlje. Napokon postaje moguće živjeti ono što su stari pretkazivali i predviđali. Isus govori ljudskome srcu, mijenja i pretvara sve u novo.
Gospodin nije došao minirati ili potkopati starozavjetnu objavu ni Mojsijev Zakon dan na Sinaju. Nije došao dokinuti proroke koji su navijestili dolazak Mesije. Isus je opsluživao Zakon, on se služio starozavjetnim slikama, Sveto pismo bijaše njegova misao i preokupacija.
Došao je dopuniti. Ispuniti. Dovršiti što je započeto u Starom zavjetu. Stari je zavjet poput Schubertove “Nedovršene simfonije” (tzv. Unvollendete), nedovršena simfonija, drama bez svoga klimaksa, drama otvorena prema Novome. Stari je zavjet artikulacija nade, san koji je u Isusu odsanjan, žudnja i čežnja - ali sve se to tek u Isusovoj osobi dovršava, ispunja.
Izrael je bio Božji narod, svet i posvećen, i trebao je služiti posvećivanju svijeta. Imao je svoju specifičnu misiju u svijetu. Međutim, namjesto svetosti, padao je sve dublje u grijeh otpada, namjesto da bude katalizator obraćenja svijeta, svijet je sve više i dublje stavljao Izrael u ropski odnos.
Isus sebe smatra dovršenjem Zakona, ispunjenjem svih snova i proročkih pretkazivanja, od samoga početka javnog djelovanja on je najprije oko sebe okupio dvanaestoricu učenika kako bi u njima oživio dvanaest izraelskih plemena, ustanovio novi Božji narod, okupio raspršene ovce doma Izraelova, pozvao na obraćenje i oprost grijeha.
Vjerojatno su vremenom kršćani ili Crkva mislili kako treba odbaciti sve staro, židovsko, kako je ono prestalo vrijediti s Isusom. Pozivaju se na Isusa i u tom pozivanju odbacuju predaju i stari nauk. Postupaju samovoljno u uvjerenju kako je Isus dokinuo Mojsija i Proroke. Naskroz krivo shvaćena sloboda. Sve što je nekoć Gospodin govorio preko Mojsija zadržava svoju vrijednost, ali Isus stavlja pred svoje učenike još veći zahtjev: “Ne bude li vaša pravednost veća od one farizeja i pismoznanaca, ne, ne ćete nikada unići u kraljevstvo Božje” - tj. ne ćete imati nikakva zajedništva sa samim Gospodinom.
Zajednica jest iz židovstva, ali nadmašuje za nekoliko kopalja židovsku praksu. Isus je u svojoj osobi do kraja ispunio zahtjeve Zakona, on je donio svijetu nutarnju istinu Zakona. Nije dokidao nego je ostvarivao, nije uklanjao, nego potvrđivao.
Isusu nije stalo do sitničava obdržavanja Mojsijeva Zakona ili propisa, nego do čovjekova srca. Nije bio moralizator koji se držao slova ‘kao pijan plota’, nego je htio da čovjek iznutra, iz srca, u posvemašnjoj slobodi, vrši punu pravednost, da živi punim, čovječnim životom, bez stezulja i prisilnih misli, bez vanjskih ograda. Htio je probiti začarani krug neprestana moraliziranja u koje ljude su tjerali farizeji i pismoznanci. Dakle, ne kako još više ili snažnije držati ljude na ‘uzici’ propisa, ne kako ugoniti ‘law and order’, nego kako čovjeka liječiti iznutra, kako čovjeku pomoći da bude otkupljen i spašen.
Ono što čovjeku manjka nisu novi propisi i zakoni, nove zapovijedi ili prijetnje kaznama, nego posvemašnje pouzdanje u Oca nebeskoga, u njegovo kraljevstvo. Čovjeka se izliječiti može samo ako ga se prihvati u svim njegovim datostima, a ne ako mu se prijeti ili mu se ugoni još veći strah od onoga u kome već sada živi.
Isusova se djelatnost sastojala od riječi i djela, nauka i znamenja, čudesa. U Govoru na gori nastupa on kao novi Mojsije i naviješta puninu spasenja. Čovjek ostaje pred ovim Isusovim i zahtjevima i riječima zaprepašten, gotovo bez riječi. Odakle njemu ta vlast, odakle mu moć? Tko mu je dao ovlast za ovakvo što? I čovjek se pita, s kojim pravom traži od nas da ga slušamo? I da ove riječi slijedimo? "Zakon i Proroci" - to je sažetak volje Božje u Starom zavjetu. Ono što Bog traži od čovjeka da bi mu život bio osmišljen.
Sve to Isus dopunja, upotpunjuje. Isus je daleko više od Mojsija, daleko više od Davida, daleko više od Salomona ili pak Jone. Naviješta Božju volju, sam svojom riječju i činima stavlja onu nužnu točku na 'i', daje mjeru i mjerilo svemu.
Evanđelje je još uvijek blago zakopano na njivi koje čovjek mora otkriti. Svijet u kome živimo, zakoni i sustavi koji nas zarobljuju donose nerijetko tamnicu i smrt. Zakoni su tu zbog ljudi, a ne ljudi zbog zakona. Isus je znao jedno: Pokriće njegovim riječima jest njegova osoba, jest u konačnici Otac nebeski.
Nije Isus izgovarao nikakve izvedene istine, nije imao iza sebe nikakvu instituciju koja bi ga štitila, pokrivala i davala zaleđe njegovim izričajima. Nije se nikada ni na koga pozivao, ni na koji, ni na čiji autoritet osim na autoritet svoga Oca nebeskoga. Imao je samo svoju osobu, svoju riječ, i svijest da kroz njegovu ljudsku osobu sami Bog progovara. Otvarao je prostore slobode, istine, podarivao ljudima osjećaj sreće.
Nije očekivao uspjeh, nije htio svoju istinu činiti ovisnom o njezinoj prijamljivosti i uspješnosti. Nije odlučujuća cijena ili premija uspješnosti za promicanje vlastitih ideala i istine. Treba jednostavno živjeti, biti jednostavan, a hoće li se ta istina probiti na svjetlo i doprijeti do ljudi, zavisi u konačnici od Boga.
Najbolji primjer iz prošloga stoljeća jest nobelovac književnik Solženjicin. Kad je pisao svoj "Arhipelag Gulag", bio je protjeran iz svoje domovine na Zapad gdje se nije mogao do kraja ukorijeniti. Sam je govorio kako je nemoguće staro stablo iščupati i prenijeti na drugo mjesto. Ostaje i previše žila i žilica koje se pokidaju kad se stablo čupa.
Na Zapadu su ga slavili i veličali do trenutka kad je počeo žestoko kritizirati kapitalizam i iskorištavanje ljudi. Trebao im je kao kritičar boljševika i komunizma, a ne kritičar kapitalista i kapitalizma. I zato je riskirao biti na Zapadu mrtav, neprihvaćen, ušutkan.
Skupa je i velika je cijena istine. Mongolska poslovica kaže: "Želiš li reći istinu, moraš imati brza konja". Da se može umaknuti osvetnicima i onima koji istinu ne podnose. Inače te doskora stiže osveta... Tako je to bilo i s Isusom. On nije bježao od posljedica svojih riječi. Za njih je otišao u smrt.
FRA TOMISLAV PERVAN - MEĐUGORJE
