U Isusovu se djelovanju obistinjuju i ozbiljuju sva dana obećanja u Strarom zavjetu, preko Mojsija i proroka, njegova je aktivnost ozbiljenje novog zaokreta u povijesti svijeta, njegova je osoba posvemašnji prevrat dosadašnjega. Pred Isusom uzmiče svaka vrst bolesti i nemoći. Nestaje tlačiteljskih sila. Toliko je puta u prethodnim izvješćima Isus pozivao na slušanje. “Počujte i razumijte”. Neprestani je to refren u Isusovim ustima. Ni sami učenici ne razumiju te im nasamo tumači smisao svoje poruke i osobe. Nešto je shvatila Sirofeničanka koja moli za svoju kćerkicu.
Stoga evanđelist na ovom mjestu ubacuje iscjeljenje gluhonijema čovjeka kako bi svojim čitateljima i slušateljima uprizorio o čemu je riječ kod Isusa te što je sve nova došlo s Isusom. Da bi zajamčio novinu mesijanskog spasenja u Kristu, evanđelist u sljedećem poglavlju ponovno izvješćuje o novom umnažanju kruha, nerazumijevanju mnoštava i učenika, te otvaranje očiju slijepcu. Treba otvoriti oči, uši, usta i srce kako bi se shvatila poruka koju donosi Isus u svojoj osobi. Tjelesne i duhovne oči i uši!
Pod Isusovim rukama nevjerojatno postaje zbiljnost, nemoguće postaje stvarnost. Svoja čudesa čini Isus daleko od svjetala pozornice i javnosti. Čudesa nisu za javnost, nego za nutarnje i vanjsko ozdravljenje pojedinca. Ozbiljenje onoga što čovjek u svako doba i svakoj prilici od Boga očekuje. Isus je ispunjenje čovjekovih očekivanja i svih njegovih pritajenih nadanja. Isus gleda prema nebesima, duboko uzdiše, a taj duboki uzdah je molitveni vapaj, i nakon te molitve povraća čovjeku cjelovitost. Od Neba nam je očekivati pomoć i spas, ne od čovjeka.
Mogućnost i nemogućnost komunikacije
Već je u svakodnevnom životu tragično promatrati gluhonijeme osobe u svome zatvorenom svijetu. Pogotovo osobe s autizmom. One čuju, možda razumiju, ali ne otvaraju usta. Žive, vegetiraju u svojoj samoći, strahu, izloženosti, nemoći. Njima su zatvorena vrata i prostori ljudske komunikacije, normalnog govora. Da bi čovjek mogao ljudski živjeti, mora moći i smjeti govoriti. Već od samih ljudskih početaka bilo je među ljudima problema glede (spo)razumijevanja. Nešto je u samom početku dospjelo u nered.
Današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka navodi razgovor Zmije i pramajke Eve. Razgovor Eve i Zmije plodio je nerazumijevanjem i grijehom. Grijeh je preplavio nakon toga zemlju, uslijedilo je bratoubojstvo, potom opći potop zbog ljudskih grijeha. Gradnja Kule babilonske pokušaj je da čovjek ostane u zajedništvu sa svima, jer su svi imali isti jezik. Bog im je pomrsio jezike zbog toga što su se uzoholili. Babilonska pomutnja jezika. Govor i jezik sustavno su potirani i uništavani u totalitarnim režimima, a i sami danas svednevice doživljavamo kako se teško sporazumjeti oko značenja pojedinih riječi. S druge smo pak strane suočeni s razornom moći jezika medija i propagande.
Jezik laži koji uništava komunikaciju
Govor i jezik nerijetko uništavaju bilo koji oblik komunikacije. Unatoč sposobnosti govora, ljudi se nikako ne razumiju. Svakodnevno smo svjedoci koliko zla nanose govori i laži. Ni Isus nije dopuštao da se o njegovim djelima i čudesima govori rječnikom promidžbe, kako se ne bi nutarnji smisao i poruka iskrivili. Nije on čudotvorac ni mag, opsjenar kakvim ga smatraju oni iz Jeruzalema, jer navodno uz pomoć đavolskih sila čini znamenja, nego osoba koja prema svakome pruža ruke, polaže ih na bolna čovjekova mjesta i snagom molitve i vjere liječi.
Isus želi da svatko nakon učinjena čuda premisli i promeditira ono što mu je Bog učinio. Da se izvanjsko čudo odrazi i unutra, u duši i srcu, te da cijeli čovjek ozdravi. To je smisao Isusovih zabrana da se o njegovim čudesima govori i izvikuje na trgovima i ulicama. Čudo se može svjedočiti riječima, ali je značajnije svjedočanstvo životom. Drugi moraju zamijetiti, vidjeti čudo preobrazbe iz staroga u novoga čovjeka. I ovdje pred Isusom čujemo onu daleku jeku s prve stranice Biblije. Pošto bi Bog postupno uređivao i stvarao svijet, zaključak bijaše: „I bijaše dobro... I blagoslovi Bog djelo ruku svojih... I sve bijaše veoma dobro“. Ono što se zbiva ovdje nad jednim gluhonijemim najavio je davno Izaija (Iz 35,4-6), kad govori o mesijanskom vremenu: „Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki! Ne bojte se! Evo Boga vašega – dolazi…Oči će sljepačke progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati kao jelen, a jezik će nijemih klicati!“ Isusovo liječenje i znakovi koje čini način je kako nas Bog susreće. Znak je to da Bog ispunjava ono što je u pradoba obećao. Nije to puka terapija, iscjeljenje jednoga bolesnika, nego početak novoga doba!
Otvori se!
„Otvori se! Efatha!“ Samo onaj tko pravilno čuje, može donositi istinu svijetu. Vjera bitno živi od slušanja predanog. Istina nije u nama, ona dolazi k nama. Sv. Petar govori u svojoj Prvoj poslanici o „posluhu istini“ (1,22). Tko u Isusovoj školi nauči slušati, postaje njegov svjedok. Zlo nas i grijeh čine gluhima, slijepima i nijemima za dobro i istinu. Svojom gestom pružanja ruku prema bijedniku Isus ga tako reći vraća u zajedništvo ljudi, ali i zajedništvo s Bogom. I ti onda postaju nužno njegovi svjedoci gdje god se pojave i kamo god stignu. Postaju Isusove ispružene ruke.
Pružati ruke prema ljudima da bi oni s kojima se susretnemo osjetili kako svakog od nas nosi i drži Božja ruka. Ruka koja miluje i podiže, ne ona koja prijeti i utjeruje strah. Najveće će se čudo dogoditi u trenutku kad Bog počne govoriti nama i preko nas drugima. ‘Otvori se’! Čovjek živi od svoje otvorenosti.
Ne ćemo mnogo toga učiniti u životu i svijetu, ali smo kadri podizati ruke prema nebu za svoju braću i sestre, usrdno i zagovornički moliti, jer znamo da nas sve nosi Božja očinska ruka. Ni sami nismo svjesni koliko toga zahvaljujemo roditeljima, odgojiteljima, svećenicima. Otvoriti se Bogu, vrijednostima života, smislu. Otvoriti se životu koji ti se nudi u zajedništvu i ljubavi.
Gdje ljudi nastupaju poput Isusa Krista, gdje pružaju ruke na blagoslov i pomoć, ondje ponovno sja Božje divno stvorenje u svoj svojoj iskonskoj ljepoti, dobroti, smislu. I čovjek ponovno biva ono što izvorno jest: Otvoreno biće koje razumije Božju riječ i životom daje odgovor u obliku životnoga svjedočenja.
Jedno nam zabranjuje i sam Isus: Razglašavati ili izvikivati u promidžbenom obliku ono što je on učinio. Nemoguće je međutim da djelo, da čudo ostane bez odjeka u javnosti. Ljudi jednostavno moraju priznavati kako su vidjeli neviđeno, slušali nečuveno u Isusovu društvu. Iz preobilja sreće usta govore, svjedoče!
Fra Tomislav Pervan - Međugorje
