Kao da želi naznačiti: Imam još jedno pitanje. Ne znam jeste li mislili na to, ali mi ne ide iz glave. I onda se opet svi hvataju za glavu te u sebi ili možda poluglasno govore: Ma, opet taj Toma. I uvijek ista igra, ista muka. Dosta nam je toga. Čovjek bi najradije udario šakom o stol i rekao: Ma, dosta je toga, prestani s time. Dosta je bilo kakve diskusije i raspre.
Nekako bi se moglo predočiti u tome svjetlu sv. Tomu apostola kakvim ga prikazuje Ivanovo Evanđelje. Uvijek Toma ubacuje poneku sumnju, dvojbu, prigovor. Kao na tekućoj vrpci. Iznenada izlazi ili iz svoje zamišljenosti ili pak odsutnosti, ili pak pospanosti. Javlja se za riječ. Možda je za njega tipično što je prespavao prvo Gospodinovo ukazanje na sami Uskrs. Svi bijahu osim Tome (i jasno Jude koji je otišao u svoju noć). Vjerojatno je za učenike bio neke vrste mudraca, pametnjakovića, koji je imao višak misli u glavi, koji nije bio posve pri samoj stvari, ili je pak bio na svoj poseban način. Sanjar, ali koji kad se javi za riječ, redovito pokrene stvari naprijed, te svi su učenici otišli korak dalje u spoznaji. Toma je onaj koji uvijek krajnje ozbiljno shvaća ono što se govori, postavlja pitanja koja drugima nisu ni na kraj pameti. Uvijek malo sporije, ali tim temeljitije! Takav je Toma u Ivanovu Evanđelju.
Jedini Ivan skreće na njega pozornost. Drugi ga - sinoptici - stavljaju samo na popis apostola, o njemu redovito šute, dok ga Ivan višekratno spominje. I to redovito u značajnim trenutcima.
Najprije za Lazarova uskrsnuća. Toma se probija u prednji plan. Učenici žele odvratiti Isusa da ne ide u Judeju jer su ga već htjeli ubiti ondje. Betanija je nadomak Jeruzalema i lako se može dogoditi da sve svrši po Učitelja tragično. Međutim, nekako kao iz vedra neba Toma istrčava naprijed s riječima: Pa krenimo i mi s njime umrijeti. Negdje iz svoga umovanja, zamišljenosti upućuje poziv svima da se odluče, da odlučno prihvate ono što treba činiti. Kad Toma nešto shvati, onda je to za njega nepovratno i nepobitno.
Potom u dvorani Posljednje večere. Isus se od svojih oprašta. Govori o tome kako će ići ispred svojih te kako učenici znaju kamo će se Učitelj zaputiti. Toma uime svih ponovno istupa i kao da postaje glasnogovornik svih: Gospodine, pa ne znamo kamo to ideš. Kako onda možemo znati put? I ovdje bi on htio krajnju jasnoću. Gospodin njemu, ali i svima nama i zauvijek odgovara: Ja sam put, istina i život (Iv 14,1-6).
Treće uprizorenje: Na Tiberijadskom jezeru - on je jedan od sedmorice učenika koji su zajedno s Petrom lovili ribu cijelu noć, ali ništa nisu ulovili. Učitelj je na obali, tu je već pripravio žeravicu. Toma je svjedokom razgovora koji se odvijao između Isusa i Šimuna Petra. Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Priznanje u ljubavi, pitanje spram ljubavi, veće ljubavi. Koji je Petrov odgovor? Pa ti, Gospodine, sve znaš. Ti znadeš da te ljubim... Ne znamo kako je djelovao taj razgovor na Tomu i ostale nazočne. Možda ga je podsjetilo na onaj razgovor što su imali nakon uskrsnuća, kad se Isus ponovno ukazao, kad ga je prekorio zbog nevjere, kad ga je uzeo za ruke i pokazao mu svoj bok i svoje ruke...
Opet je Toma među apostolima, zamišljen, ne želi vjerovati pričama svojih kolega. U mislima je tko zna gdje. Ne vjeruje riječima prijatelja. Sam želi shvatiti, razumjeti. I na nas ostavlja snažan dojam upravo Isusova gesta kojom se obraća Tomi. Ni riječi prigovora, nigdje nimalo kritike, nego samo kretnja. Uzima Tominu ruku - stavi je ovamo! Želi ga privući k sebi, za ruku, korak bliže. Bez odmaka, bez rezerve. Zna on svoga Tomu, zna on što Toma treba. Čini se kao da se Isus samo zbog Tome drugi put ukazuje učenicima, da mu izbije sumnje iz glave. Da bi i Toma mogao povjerovati. Isus vodi Tomu putem koji je primjeren samo ovomu apostolu. Isus govori, toma oklijeva, Isus nastavlja, i Toma priznaje jednostavno: Gospodin moj, Bog moj.
Da, vjera s mnogo upitnika. Mnogi će se od nas otkriti u Tomi i njegovu stavu. Malo komu prelazi olako s usta ono priznanje koje čujemo iz Tominih usta. Svi bismo htjeli iskustveno dotaknuti. Toma je temeljit, filozof, ide do krajnosti, zadnjih uzroka stvarnosti. Svi stojimo pred upitnicima i pitanjima koja nisu nikomu do kraja jasna, pitanja koja se tek moraju pojasniti, na koja se moraju dati odgovori. Nije to nevjera, i to je vrst vjere i vjerovanja. Smijemo provjeravati. Ima pitanja s kojima nikada nismo došli do kraja u životu. Ima ih koji drugima zavide na njihovoj vjeri.
Na gotovo svim mjestima gdje se Toma kod Ivana spominje nosi on pridjevak “Blizanac”. Kao da se želi naglasiti, u svakome od nas postoji to dvojstvo, ta dvojina, dvije osobe, jedna koja bi htjela vjerovati, druga koja ne vjeruje, jedna koja trajno pita, druga koja se protivi pitanjima i veli, vjeruj. I mi imamo u sebi tu dvojinu, u svojoj duši i svome srcu, a i u vlastitoj okolini. Isus je s njima imao strpljivosti. A mi?
Isus je strpljiv. S Tomom ali i sa svakim od nas. Strpljiv sa svakim koji je u dvojbi, koji sumnja, koji pita, koji traga. Koji želi poći svojim putem, osobnim, za Isusom. On vodi za ruku. I onda će najednom čovjek osjetiti da treba reći, poput Tome: Gospodin moj! Bog moj! Isus će uputiti blagi prigovor, kako su blaženiji oni koji ne vidješe, a vjeruju. Vjerujem da je to Isus rekao Tomi i ostalima s blagim smiješkom, velikodušnim razumijevanjem i onoga Tome, ali i svih Toma kroz svu potonju povijest.
