Zapravo on i nije trebao obraćenja. Bio je vrhunski teolog, nadmašio je svoje vršnjake na jeruzalemskim učilištima toga doba. Savršeno je i besprijekorno obdržavao Božji Zakon, svim bićem revnovao za Gospodina. Sve do trenutka kad je na putu za Damask susreo Gospodina, kad mu se Gospodin objavio, ukazao. Možda je njegov dotadašnji život i studij bio samo predigra, preduvjet njegovu obraćenju. Naime, spoznaja kako je teologija kao nauk o Bogu nesposobna približiti čovjeka Bogu, ako se čovjek ne otvori Duhu Svetomu. Teologija bez Duha Božjega postaje znanost o religiji, o povijesti religija, kao što su to i druge znanosti. Bog se zapućuje čovjeku i čovjek treba prepoznati trenutak u koji mu Bog dolazi. U Pavla upravo tako bijaše.
Pavao je bio nazočan kad su kamenovali Stjepana. Veli se da su do njegovih nogu odložili Stjepanove haljine. Možda se u tome trenutku Pavlov dotadašnji život počeo urušavati, njegova kula od teologije i znanja, revnovanja za Boga. Možda se u sebi pitao, kako to da ovaj mladi čovjek daje svoj život za nekakva Isusa Krista, i da tako smjelo ide u smrt. Što ako je ovo sa Stjepanom istina? Možda je tu misao u sebi zatomio do puta u Damask kamo se zaputio da hapsi vjernike novoga Puta. Put – to je naziv za kršćane u Djelima apostolskim. Sljedbenici novoga Puta.
Gospodin – ne čovjek - ima inicijativu
Temeljni je i bitni poticaj došao izvana, od Gospodina. Gospodin mu se ukazao, on se s Gospodinom uskrslim susreo. Susret s Kristom njega je oslijepio pa stoga dobiva nalog zaputiti se u Damask, k nekomu Ananiji, i ondje će mu se kazati što mu je činiti. Učenik Ananija sav je u strahu od Savla, jer je čuo da progoni i hapsi vjernike. Gospodin mu njegove dvoumice, sumnje odgoni. Pavao je posuda izabrana. Nema tu velikih tumačenja ni riječi.
Prizor se dade usporediti sa slijepcem iz Ivanova Evanđelja (Iv 9), gdje Isus slijepca od rođenja šalje okupati se u kupalištu Šiloam – što znači „Poslanik“. Čovjek je smjesta progledao kad je učinio što mu je Isus naredio. Tako i ovdje. Pavlu spadaju ljuske s očiju kad ga je Ananija krstio. Progledao je najprije očima srca, a onda i tjelesnim očima. Počinje njegov proces premišljanja i preslagivanja dotadašnjega života te obraćenje.
Novo životno usmjerenje
Nakon susreta s Kristom slijedi promjena zrenika i perspektiva. Preispituje sve i čini životni zaokret prema Isusu Kristu. Odsada mu je Isus Krist sadržaj i smisao života. Da, upravo sadržaj. Živim, ali ne više ja. Krist živi u meni, poručuje Pavao Galaćanima (2,20). Sve što mu bijaše vrijedno, sve za što je dotada živio, sve što mu bijaše dobitak, odsada je samo gubitak, smeće i otpad, reći će u Posl. Filipljanima (3,8.9). Sve u odnosu na Krista gubi na svojoj vrijednosti, vrijednosnoj ljestvici. Cilj mu je samo jedan – zajedništvo s Kristom uskrslim, ovdje i u vječnosti.
To mora biti plod i ishod svakoga kršćanskog obraćenja, naime, Krist: sadržaj i smisao života, snagom Duha Svetoga. Duh se u bitnome spušta na pojedinca snagom molitve. Duh nas uvodi u tajnu Isusove osobe. On prosvjetljuje srca (Accende lumen sensibus – infunde amorem cordibus, pjevamo u himnu Veni Creator Spiritus: Zapali svjetlo u osjetilima, ulij ljubav u srca). Isti apostol Pavao poručuje u Poslanici Rimljanima da čitaju Pismo. „Uistinu, sve što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da strpljivošću i utjehom koju daju Pisma imamo nadu“ (Rim 15,4). U ukazanjima Marija opetuje ono što je njezin Sin izrekao, a u Pismu je sadržano. Iz Pisma nam progovara Gospodin po Duhu Svetome. Duh je autor Pisma i on se poslužio ljudskim autorima da nam uputi spasonosne riječi postojanosti i utjehe.
Fra Tomislav Pervan Međugorje
