Poziva da uzmu na sebe njegov jaram, njegovo breme, jer da je njegov „jaram sladak, breme lagano“. To je poziv onomu sloju ljudi kojim bijaše trajno okružen, od samog početka svoga djelovanja (usp. Mt 4,24; 9,35; 10,1). Ove ćemo riječi pronaći jedino u Matejevu Evanđelju, njemu zahvaljujemo taj Isusov izričaj, i upravo Matej stalno opisuje kulisu koja okružuje Isusovu osobu za njegova djelovanja. To su redovito velika mnoštva svijeta, svi oni koji su onodobno bili bijedni i siromašni, poniženi i ostavljeni. Takvi su prepoznali u Isusu svoju životnu priliku, ti su ga tražili, njima vrijedi njegov poziv, a onda i čudesa koja upravo na njima čini. Kad bi Isus bacio pogled na svijet i u svijet, onda bi mu pogled padao najprije na one koji su bili potrebni pomoći. Čini se kao da mu do drugih nije stalo, da je prema njima ravnodušan, njima nije imao što reći. Bili su već dovoljno ‘zasićeni’ svojim znanjem, njima nije trebao Isus. On im zapravo bijaše samo smetnja. Isusu je najvažniji čovjek u potrebi.
Isus je znao da svaki nevoljnik i patnik treba mjesto odmora, mjesto gdje može glavu nasloniti i otpočinuti. U njegovim su očima ljudi jednostavno preopterećeni, natovareni životnim teretima i nevoljama socijalne, psihičke, fizičke, moralne, religiozne, političke i gospodarske naravi. I gdje mogu takvi naći odmora svojim napaćenim dušama? - Isus vidi: Čovjek pati, ljudi pate! To mu daje povoda za ovaj mesijanski zov: „Dođite k meni, dođite!“ Dođite bez razlike na vjeru, naciju, stalež. Upravo kao u onoj velikoj usporedbi na završnom sudu gdje kralj luči jedne na desnu, druge na lijevu stranu. Patnja je posvuda ista, nevolja je za sve ista, vjernike i nevjernike, bogate i siromahe, nevolja ne poznaje granice, isto tako ni epidemije. Čovjek je nemoćan, nezaštićen, bez zaštitnih ograda ili plotova. Stoga nikakvo čudo da su ljudi znali - prema izvještajima evanđelista - trošiti dane samo da bi proveli jedan sat u društvu ovoga Isusa. Donosili su ih na nosiljkama, izdaleka i izbliza, one koji nisu mogli hodati, koji bijahu kljasti i hromi, samo ga da dodirnu, da ih Isus dotakne. Svi ti, gladni i žedni pravednosti, umorni i opterećeni. Isus im vraća njihovo dostojanstvo.
Nije li, međutim, i put i cilj pretežak? Nije li Isus u Govoru na gori postavio takva mjerila koja je nemoguće ljudskim silama dosegnuti? Nije li on sve u čovjeku do te mjere radikalizirao da je nemoguće Isusovu riječ ozbiljiti, ostvariti makar i u postotcima, a nekmoli stopostotno?
Sve je on to učinio, sve je to rekao samo s jednom nakanom: Da zbacimo i stresemo sa sebe sve ljušture i terete koje nam drugi tovare i nameću. Svoj poziv 'umornima i opterećenima' Isus povezuje s obećanjem kako će kod njega pronaći počinak i mir. Jer je njegov jaram sladak, a breme lagano. Već u nastupnom govoru u Nazaretu prema Luki - a to je Isusov životni manifest, proglas - govori se o 'slomljenim srcima'. Za Židove subota bijaše dan počinka i odmora. Isus je onaj pravi subotnji počinak. On je pravi Božji šabat. On je onaj koji u svojoj osobi stvara novi Izrael, svojim Govorom na gori, blaženstvima i svim onim životnim naputcima i pravilima koja ostavlja potonjim naraštajima, čovječanstvu u cjelini, kao svoj ustav i oporuku te životne standarde.
Po čemu je jaram ugodan i breme lagano? Po čemu su zahtjevi Govora na gori lagani? Odgovor je jasan: jer se on sam stavlja sa svakim čovjekom u jaram, jer on nije kao njegovi protivnici koji, prema Isusovim vlastitim riječima „ljudima prte i tovare terete, a sami ni da prstom maknu“. On se sam podmeće, on nosi i svoj i moj/tvoj križ te tako pomaže nositi. On su-nosi, on je su-upregnut u jaram. U jarmu su uvijek dvojica. Ni s jednom drugom riječju kao s ovom ne gestikulira Isus cijelom svojom egzistencijom (Kierkegaard). Upravo je taj filozof otkrio 'glazbu iza tih riječi', 'životni žar iza te glazbe'. Filozof uspoređuje ovaj mesijanski poziv s onim masovnim otpadom nakon govora o kruhu života u Kafarnaumu (Iv 6,60-66); s jedne strane Isus se razdaje, poziva sve u svoje društvo, s druge strane, ljudi odbijaju i pomoć i pomoćnika, odlaze od njega u svoj nedohod, u svoje bespuće. Bez Isusa čovjek ostaje nedovršeni lik, torzo.
"Isus otvara svoje ruke i poziva sve - oh, kad bi svi koji su opterećeni i umorni došli k njemu. Sve bi ih obujmio i zagrlio svojim rukama, privinuo na svoje srce i svakome bi rekao: ostani sada kod mene, jer ostati kod mene znači biti u miru. Pomoćnik je istinska i prava pomoć" (Kierkegaard). To je ono što je izrekao sv. Bonaventura kad je napisao: "Isusova tjelesna rana smjera na njegovu duhovnu ranu... Gledajmo kroz vidljivu ranu nevidljivu ranu ljubavi". Isus spasava svijet otvarajući svoje srce i biće ljudima.
Ne smetnimo s uma: Isus se očituje na svadbi u Kani Galilejskoj kao donositelj radosti, za razgovora s Nikodemom on je donositelj svjetla u tami svijeta, za razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu on je donositelj žive vode i objavitelj Boga, u govoru o kruhu kao Kruh života, u povratku vida slijepcu kao Svjetlo svijeta, u uskrsnuću Lazarevu kao uskrsnuće čovjeka. Svaki vidljivi i učinjeni znak smjera na jednu posve konkretnu protegu njegove osobe. Grozan je morao biti osjećaj i razočaranje u Isusu da ljudi nisu htjeli prihvatiti ni njega kao osobu ni njegovu poruku. Kolika je samo bol morala probadati i razdirati njegovo srce i biće? Hoćemo li ga i mi razočarati? Dajmo se Njime o-čarati!
Fra TOMISLAV PERVAN - MEĐUGORJE
