Problem i pitanje vječnog života ujedno je pitanje živog Boga u čovjekovu životu te zajedništva s njime. Bez Boga vječni je život vječna smrt. Zato se oduvijek čovjeku nametala misao, kako urediti svoj život da bi bio osmišljen i na kraju imao sretni ishod u vječnosti. Problem je to teoretske i praktične mudrosti života koja se slijeva u spoznaju Boga i zajedništvo s njime. (Prisjetimo se Isusova oproštajnog govora u Ivanovu Evanđelju gdje Isus govori o 'vječnom životu' kao egzistencijalnoj 'spoznaji njegova Oca' - Iv 17,3, u povijesnoj pojavi onoga koga je Otac poslao: Isusa Krista). Dakle, upoznati Isusa Krista, s njime drugovati, vrhunac je spoznaje u kratkom ljudskom životu.
Upravo je ta spoznaja, spoznaja pravog životnog puta i istine ono s čime se čovjek suočava kad se susretne s nečim nadmoćnim, što nadilazi svakodnevne kategorije i spoznaje. Treba uvijek biti svjestan činjenice kako Novi zavjet uopće ne nameće pitanje Božje opstojnosti. Novi zavjet uopće ne dokazuje Božju opstojnost. Za sve novozavjetne spise Bog je najnaravnija datost jer su u ophođenju s Isusom Kristom došli do spoznaje da upravo na Kristovu licu, osobi, djelu, riječima sami Bog utiskuje svoj pečat, štambilj, daje svoj potpis. S tom nadmoći Isusove osobe suočio se i mladić iz današnjeg evanđeoskog ulomka.
Prema njegovu vlastitom svjedočanstvu živio je čestitim, poštenim, korektnim životom. Provodio je 'normalan' život u okvirima Božjih zapovijedi (nije naodmet napomenuti da Isus navodi samo drugi dio, drugu ploču Dekaloga koja ravna čovjekovim društvenim odnosima). Takav 'dobar', korektan život nije ono što ga je moglo usrećiti. On pita dalje: Ima li šta više što nudiš, Isuse? On sluti da bi nešto moralo biti. I za razliku od mnogih svojih suvremenika za njega je pitanje vječnog života otvoreno. Kao da sluti da samo obdržavanje zapovijedi, obrednih propisa ne može do kraja zadovoljiti čovjekovo srce. 'Što mi je još dalje činiti?' - Upravo s tim pitanjem 'dotrči' on Isusu, 'pada na koljena pred njega' i vapije. Mladiću se žuri jer 'kairos', taj znani biblijski 'pravi čas i trenutak', izmiče. Isus je neponovljiva prigoda i šansa njegova života. To je ona žurba posvjedočena u Bibliji kad god Duh čovjeka sili da iskoristi pravi trenutak, povoljni čas, božanski milosni dar. Isusov prolaz ('pasha') takav je neponovljiv kairos.
Mladić sluti da bi ovaj Isus mogao biti odgovor. Zato oslovljavanje s: 'Dobri učitelju'! Neponovljiv je to pozdrav u svim evanđeljima. Mladić sluti: Isus zrači posebnom dobrotom, i zato kao da želi upitati: Što mi je činiti da budem dobar kao ti, Isuse? - Isus skreće pogled na Oca: Samo je on dobar! U tome Isusovu odgovoru krije se cjelokupna teologija Božje dobrote. Jer, ljudi su zli! "Ako dakle vi, premda ste zli, znate davati svojoj djeci dobre darove", tj. namjesto zmije ribu, namjesto štipavca jaje, namjesto kamena kruh, što drugo preostaje mome Ocu nego da vam udijeli Duha onkraj svake mjere (usp. Lk 11,11-13). Bog bi postupao gore nego vi, zli, kad vam ne bi udijelio svoga Duha! A ako čovjek osjeti nazočnost Duha, onda ga on ne pušta na miru.
Za Isusa problem u svijetu nije siromaštvo, nego bogatstvo! Jasno je to u odgovoru mladiću koji je bio bogat. Isus ga je pogledao, prožeo, prožgao svojim očima, istinski zavolio, ali i stavio pred alternativu: Ili Bog ili Mamona. Nemoguće je služiti dvojici gospodara (Mt 6,24). Za Isusa je problem kako to da se mi ljudi damo tako lako uvući u pandže novca, pohlepu, u posvemašnju ovisnost o bogatstvu. Kao da mu Isus želi poručiti: 'Ako si shvatio da sam ja pravi odgovor tvome traženju, onda hodi, to što imaš prodaj, razdaj siromasima i pođi za mnom'. Jer to što ima, neuporabivo je za kraljevstvo Božje. Nemoguće je promicati Isusovo djelo ljudskim sredstvima, ako čovjekovo srce nije posvema uz Isusa.
To pretpostavlja obdržavanje zapovijedi, put od Sinaja, preko Govora na gori do osobnoga nasljedovanja Isusa Krista. Priznanje Boga vodi u spoznaju Boga, ljubav prema Bogu. U životu ne postoji susljednost odnosa: Najprije ja, potom moj život, pa tek onda Bog. Isus zna za neodvojivost čimbenika, isprepletenost Boga i čovjeka u jedinstvu. Zato je i Isusov imperativ jasan: Ostavi lažno bogatstvo, lažne dragulje, da bi dobio pravo blago i dragocjeni biser. Mladić to nije sposoban. Ostavlja biserni dragulj i ostaje kod svojih 'staklenih perla' (Hesse). Lice mu se smrknu na Isusovu riječ. Isusova ga je pogled prožgao, nije mogao izdržati ljubavni pogled i poziv Isusov. Nije podnio pogled, ali ni sud Istine. Odlazi žalostan, izabire žalost namjesto radosti i sreće. Šansa je otišla u nepovrat, odlazi u svoj nemir i nedohod.
Milost nije jeftina, ona se plaća životom, egzistencijom. Zato su učenici prestravljeni i pitaju se o mogućnosti spasenja. I Petra je Isus pogledao i prožeo u dvorištu Velikog svećenika, na što je Petar ostavio sve svoje bogatstvo i ostao uz Isusa zauvijek (Lk 22,61). Isto se zbilo i sa Zakejem, kojega je Isus zapazio, pogledao, vidio na divljoj smokvi (Lk 19,1-10), na što se Zakej spremno odriče svog bogatstva, jer je Isus u vlastitoj kući i srcu najveće blago, koje se ne da ničim ni nadomjestiti i koje jedino usrećuje. Isus je spas i život vječni.
Fra Tomislav Pervan
