Božji plan za čovjeka
Crkva od svojih početaka govori o ljudskoj spolnosti u okviru dostojanstva ljudske osobe i Božjega plana s ljudskim tijelom. Takav govor imamo već u samim Evanđeljima. U novije vrijeme izašla su dva vrijedna dokumenta – Persona humana[3] i Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi[4] – koja su posvećena isključivo temi ljudske spolnosti, ali se u njima propušta posebno govoriti o fenomenu pornografije. To je u svojim govorima prigodno činio sv. Ivan Pavao II., a o pornografiji ukratko govori i Katekizam, no najobuhvatnije se njome bavi pastirsko pismo američkih biskupa[5] na koje ćemo se u ovom članku oslanjati.
Kršćanstvo možemo nazvati pozitivnim naukom u smislu da su sve zabrane koje ono u sebi sadrži putokazi za jedno veće „da”. Svaki put kada Crkva kaže „ne”, to radi zato što želi da se čovjek otvori i oduševi za one vrednote pred čijom ljepotom i najmanja privlačnost grijeha iščezava. Crkveni nauk o štetnosti pornografije ukorijenjen je u njezinu pogledu na čovjeka, u prihvaćanju nepovredivog dostojanstva svake ljudske osobe i viđenju ljudske spolnosti kao dara.
Biblija nas uči da je čovjek kruna svega stvaranja (usp. Post 1,27), stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27), te da „sve na svijetu treba biti usmjereno čovjeku kao svojem središtu i vrhuncu”[6]. Svaki je pojedinac dar i posjeduje nepovredivo dostojanstvo, te ima pravo sa psalmistom klicati: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.” (Ps 139,14). Nitko nije stvoren da živi uzaludan i beznačajan život, već da ga ima „u punini” (Iv 10,10). Nismo posljedica slučajnih mutacija ili gibanja molekula, nego smo željeni: postoji razlog zašto postojimo, kao i svrha koju trebamo ostvariti. Ta svrha nadilazi materijalno i vidljivo te se proteže u vječnost. Bog, naš Otac i Stvoritelj, ne želi nas zakinuti, već želi da budemo potpuno sretni, ispunjeni i slobodni, a to možemo postići ako živimo u skladu sa svrhom s kojom smo stvoreni. Ono što filozofija i mnoge religije već tisućljećima pokušavaju otkriti jest koja je to čovjekova svrha, koji je put do sretnog i ispunjenog života za kojim svaki pojedinac teži.
Božji plan s ljudima do kraja se otkriva u osobi Isusa Krista, a taj je plan Božje sinovstvo. Pozvani smo rasti u tom Božjem pozivu i suobličavati se Isusu kako bismo postali poput njega (usp. 1 Iv 3,2s). Najizvrsniji put za to jest ljubav (usp. 1 Kor 13). Bog nas voli i poziva nas da poput njega volimo druge (usp. Iv 13,34).
Ovaj poziv nije zapisan samo u Svetom pismu nego i u našem tijelu. Tijelo ima vlastiti jezik koji nam govori da smo od drugoga i za drugoga. Nismo se sami stvorili, već potječemo od drugoga: svatko je od nas nečiji sin ili nečija kći. Isto smo tako i stvoreni za drugoga: sami u sebi ne možemo naći sreću, radost ni ispunjenje, niti spokojan, a kamoli vječni život. „Čovjek je, naime, po svojoj najdubljoj naravi društveno biće te bez odnosâ s drugima ne može ni živjeti niti razvijati svoje sposobnosti.”[7] Nije li to otprilike ono što je zaključila i harvardska empirijska studija o sreći koju smo opisali u prethodnom članku? Svatko od nas ima osmjeh koji poziva drugoga da nam se približi, pogled koji traži čovjeka u potrebi, ruke otvorene da nekoga prihvate… Imamo sposobnost za zajedništvo, i to ne bilo kakvo zajedništvo, nego zajedništvo ostvareno kroz darivanje. Naše je tijelo usmjereno da se daruje drugoj osobi. Postoje mnogi načini izražavanja toga darivanja, a jedan je od najuzvišenijih bračno darivanje, koje se događa s osobom suprotnoga spola. Božji poziv na supružničku plodonosnu ljubav zapisan je u našim tijelima, a konkretno se ostvaruje u bračnom pozivu ili pak u otajstvenom zaručništvu s Kristom – životu u celibatu ili djevičanstvu poradi Kraljevstva (usp. Mt 19,12).
Darujući sebe, čovjek ostvaruje smisao svojega postojanja. To je put ka sreći i ostvarenju – darivanje! Zato u kršćanstvu ne postoji samoostvarenje, taj danas tako popularan, ali kontradiktoran pojam. Ostvarenje postižemo s drugima, a ne sami u sebi. Služeći jedno drugome, supružnici se „sve više i više približuju svojemu vlastitom savršenstvu i uzajamnom posvećivanju”.[8]
Crkva odbacuje sve ideje koje o tijelu govore negativno.[9] Štoviše, ona toliko cijeni tijelo da ga smatra neizostavnim za postizanje svetosti, za ostvarenje smisla našega postojanja, i naučava da ćemo ga o uskrsnuću imati uza se cijelu vječnost (usp. 1 Kor 6,14). A dio te naše tjelesnosti jest i ljudska spolnost, koja se može ispravno živjeti jedino u obliku plodonosnog darivanja.
Zbog tako uzvišena poziva i dostojanstva koje naše tijelo izražava, prema svakom se ljudskom tijelu moramo odnositi s najvećim dostojanstvom. Naša tijela nisu tu da budu iskorištena, bilo od nas samih bilo od koga drugoga, već zato da budu voljena. Ljudsko je poslanje „ljubite jedni druge” (Iv 13,34). Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego iskorištavanje druge osobe kao da je ona objekt.[10] Voljeti drugu osobu znači prepoznati je kao dar i tražiti ono što je za nju dobro, a nikada je, nipošto, ne iskorištavati i svesti na objekt, na nešto manje od osobe. Tijelo nije materija kojom možemo slobodno raspolagati, nego je neodvojivo od onoga tko smo mi.[11] Nije potpuno ispravno govoriti da čovjek ima tijelo: čovjek jest i tijelo. Kada pristupimo nekoj osobi želeći iskoristiti njezino tijelo, zanemarujemo cjelovitost te osobe, nasilno je rastavljajući na tijelo i nekakav ostatak koji nas ne zanima, te tako teško povređujemo njezino božansko dostojanstvo.
Čistoća i požuda
Čistoća je način na koji odgovaramo na Božji poziv na ljubav – poziv da se darujemo drugome. Ona „izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi” (KKC 2337), što podrazumijeva vlast nad vlastitom spolnošću i istinsku slobodu. U okviru kreposti čistoće čežnja za seksualnim užitkom uspješno je integrirana u sveopću želju za postignućem moralnog savršenstva i svetosti. Suprotnost je čistoći požuda: neuredna želja za spolnim užitkom izvan istinskoga značenja spolnosti. Dok požuda čezne za tim da upotrijebi drugu osobu za vlastito zadovoljstvo, čistoća prihvaća cijelu osobu, tj. ljubi tu osobu. Život u čistoći dug je i zahtjevan, ali to je jedini put do čovjekova ostvarenja, do sreće i slobode. Svaki je čovjek pozvan na takav život. U braku čistoća poprima oblik trajne, vjerne i plodonosne ljubavi koja uključuje fizičko, spolno izražavanje ljubavi, gdje dobro spolnog užitka nalazi svoje mjesto. Privolom na dan vjenčanja muž i žena odlučuju se uzajamno potpuno darovati jedno drugome, što poslije potvrđuju i izražavaju na tjelesan način spolnim odnosom. Bez bračne privole spolni odnos predstavlja obmanu, jer on označava potpuno darivanje, koje se u tom slučaju ne događa. Također, bračna je ljubav slika Božje vjerne i plodonosne ljubavi (Ef 5,32).[12]
Grijeh, međutim, uništava međuljudske odnose, pa smo stoga svi potrebni Božje milosti i ozdravljenja. S izvornim grijehom u naše je odnose ušla požuda. No Krist je pobijedio grijeh, otkupio nas i omogućio nam ne samo ispunjavati Božji zakon nego i živjeti u slobodi Duha Božjega. Naša je spolnost također obuhvaćena Kristovim otkupiteljskim djelom. Svojim je utjelovljenjem Božji Sin na sebe preuzeo čitavu ljudsku narav, tijelo i dušu. Nitko od nas nije slobodan od slabosti i požuda što ostaju nakon krštenja; svi smo sudionici drame grijeha, pozvani da odbacimo sebičnost i napredujemo prema savršenoj ljubavi. Zakoni, odredbe i zabrane koje Crkva propovijeda nisu tu da ikoga ograniče ili unesreće, već upravo suprotno: da budu siguran smjerokaz za život u punini i slobodi koju imamo kao djeca Božja.
Moralni problem pornografije
Tek sada, nakon što smo zaista ukratko razložili na koji način Crkva gleda na čovjeka, na njegovu svrhu, tjelesnost i spolnost, možemo pojasniti na koje se sve načine pornografija kosi s izrečenim. Katekizam toj temi posvećuje cijeli paragraf: „Pornografija se sastoji u izvlačenju spolnih čina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokažu trećim osobama. Ona vrijeđa čistoću jer izopačuje bračni čin, intimni dar supružnika jednog drugome. Ona teško povređuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavače, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt vulgarne naslade i nedopuštenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju nestvarna svijeta. Teški je prijestup.” (KKC 2354).
Kada Katekizam pornografiju naziva teškim prijestupom, to znači da je objekt izbora takav da ga nikakva dobra namjera ili olakotna okolnost ne mogu učiniti moralno prihvatljivim (usp. KKC 1749–1756). Gledati, proizvoditi ili distribuirati pornografiju uvijek je pogrešno, a ako se to čini s punim znanjem i svjesnim pristankom, tada je riječ o smrtnom grijehu (usp. KKC 1856–1861), koji za posljedicu ima „gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti… Ako se ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje iz Kristova kraljevstva i vječnu smrt u paklu…” (KKC 1861). Crkva ne prijeti paklom onima koji je neće slušati, nego majčinski brižno ukazuje na ono što je Krist očitovao kao zakonitost postojanja: da teška povreda Božjeg zakona ima za posljedicu trajno odbacivanje Boga i vječnu smrt. Crkva ne želi ljudima oduzeti slobodu i životnu radost, nego odgojiti vjernike za slobodu. Sloboda nije mogućnost da činimo što god hoćemo, nego sposobnost da činimo dobro. Seksualna sloboda nije ostvarivanje svih naših seksualnih želja i poriva, već integracija spolnosti u naše životno poslanje, tako da se uvijek prema svakoj osobi možemo odnositi s ljubavlju – darujući se i poštujući dostojanstvo druge osobe.
Zato je ovaj članak najvažniji od svih do sada u ovom nizu. Prethodni su govorili o strašnim učincima koje pornografija ima na naše mentalno zdravlje, međuljudske odnose i društvo, ali sada je riječ o nečemu još gorem: o vječnoj smrti. Veća strahota od toga ne postoji. Nakon analize moralnosti pornografije američki biskupi u svom pastirskom pismu zaključuju: „Pornografija nikada ne može biti opravdana i uvijek je zlo.”[13] Ona je usmjerena protiv dviju temeljnih vrijednosti, protiv dva Božja dara o kojima smo govorili u prvome dijelu ovoga članka: teško se protivi kreposti čistoće i ljudskom dostojanstvu.
Grijeh protiv kreposti čistoće
Sama riječ pornografija ima korijen u grčkoj riječi pornos, koja se u Novom zavjetu odnosi na prostitutke i bludnike. Pavao često upotrebljava tu riječ kada nabraja grijehe koji isključuju osobu iz Božjega kraljevstva (usp. 1 Kor 5,9; 1 Kor 6,9; Ef 5,5; 1 Tim 1,10; Heb 13,4). Pornografija je grijeh protiv šeste Božje zapovijedi: „Ne učini preljuba!” (usp. Izl 20,14; Pnz 5,18). Isus je protumačio da se ova zapovijed ne odnosi samo na djela nego i na naše misli: „Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu” (Mt 5,27s). Ove su zapovijedi još razumljivije ako imamo u vidu sve što je prethodno rečeno o Božjem planu za čovjeka. Stvoreni smo za svetost i pozvani postati poput Krista, a griješeći protiv čistoće izokrećemo Božji plan za našu spolnost i iznevjerujemo svoje poslanje. Ovakva definicija, u usporedbi s oštrinom Pavlovih poslanica, može djelovati kao eufemizam. No, kako god bilo, poziv na svetost nije neka lijepa priča, nego smisao našega postojanja: promašiti ovo poslanje znači propast – vječnu smrt. Gledano iz perspektive vječnosti, alternativa svetosti nije malo manje savršen čovjek, nego vječna udaljenost od Boga, gdje „će biti plač i škrgut zubi” (Mt 25,30; usp. Otk 3,16). Crkva ne želi plašiti paklom, ali želi da se imperativ svetosti shvati ozbiljno.
Grijeh protiv ljudskog dostojanstva
Sv. Ivanu Pavlu II. pripisuje se često citirana misao da ne možemo govoriti o dostojanstvu čovjeka ako iz njega eliminiramo komponentu osobe, pa stoga problem pornografije nije u tome što prikazuje previše čovjeka, nego premalo. Iako je autorstvo ove misli upitno, njezin sadržaj najbolje opisuje ovu problematiku. Pornografija teško vrijeđa dostojanstvo onih koji u njoj glume, dehumanizira ih i pretvara u objekt za upotrebu: čitavo otajstvo jedne osobe svodi se na erotski podražaj. To je suprotno ljubavi – minimumu postupanja na koji svaka osoba ima pravo. Pornografija je dio mentaliteta koji slijedi logiku koju papa Franjo naziva logikom „iskoristi i baci”.[14]
Posljedice pornografije
„Grijeh sa sobom povlači grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu.” (KKC 1865). Posljedice pornografije, koje smo u prethodnim člancima opisivali iz perspektive empirijskih znanosti, sada možemo izvesti iz navedenog teološkog principa: grijeh vrijeđa Boga, ranjava osobu koja ga čini, razara zajednicu, smanjuje sposobnost za zdravu intimnost i odnos, ranjava osjećaj vlastite vrijednosti, vodi u ovisnost te otvara vrata drugim grijesima. Grijeh uvijek vodi u smrt: zato toliko boli, žrtava i patnje zbog pornografije. To su njezine logične posljedice, jer ne postoji način da iz nečega što je zlo u sebi nastane nešto dobro. Oni koji proizvode i distribuiraju pornografiju čine društvenu štetu zato što, osim činjenice da dehumaniziraju same glumce, potiču i druge ljude na grijeh.
Zbog toga što poznaje principe djelovanja grijeha, Crkva je od samih početaka mogla jasno upozoravati na zlo pornografije, dok je sekularizirani svijet tražio konkretne empirijske dokaze. Sada kada je i znanstveno dokazano da je ovaj društveni eksperiment krenuo nizbrdo, možda bismo, dosljedno, upravo u teologiji trebali potražiti principe za pronalazak rješenja.
Potreba društvenog odgovora
„Tamo gdje je sama stvarnost iskrivljena posljedicama grijeha, čovjek, od rođenja sklon na zlo, nalazi opet nove poticaje na grijeh; i on ih, bez velikih napora i milosti, ne može nadvladati.”[15] U današnjem su društvu pogledi na ljubav, seksualnost i ulogu ljudskog tijela toliko iskrivljeni da je ono postalo okvir koji potiče i podržava grijeh pornografije, toliko da možemo govoriti o strukturi grijeha.[16] Brojni pojedinci ne postaju robovi pornografije isključivo zbog nemara za vlastitu dušu, nego dijelom i zbog okoline koja ih na to svesrdno potiče. Vrlo je slikovit primjer pjesme s početka ovog članka. Koliko danas takvih pjesama, filmova, reklama ili videoigara prođe kroz um prosječnog djeteta koje još nije sposobno kritički razmišljati, mijenjajući pritom njegova shvaćanja i pripremajući plodno tlo za prvi pornografski sadržaj? „Opčarana i bespomoćna prema svijetu i odraslima, djeca su prirodno spremna prihvatiti ono što im je ponuđeno, bilo to dobro ili zlo… ‘Mali ekran’ ih primamljuje, prate svaki pokret i bolje od bilo koga upijaju u sebe emocije i osjećaje koji odatle izviru.”[17]
Ovakvo stanje društva nije tek posljedica permisivnih zakona ili liberalnih društvenih načela, već je u prvom redu posljedica gomilanja brojnih osobnih grijeha: grijeha onih koji podržavaju i izravno sudjeluju u ovom zlu, ali i onih koji ne čine ništa da to zlo ograniče ili uklone.[18] Katekizam stoga jasno nalaže: „Građanske vlasti moraju spriječiti proizvodnju i širenje pornografskih proizvoda.” (KKC 2354). Stoga je dužnost kršćanskog političara aktivno promicati zakone koji će ići u tom smjeru, na isti način kao što je dužan promicati zakone koji će štititi nepovredivost ljudskog života od začeća do prirodne smrti. No odgovornost ne počiva isključivo na političarima, već je svatko od nas pozvan dati svoj doprinos u suzbijanju ove epidemije. Sveti Ivan Pavao II. kao odgovor kršćanina na strukturu grijeha nudi solidarnost, koja je „čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni”.[19] Nije dovoljno kloniti se grijeha pornografije, nego je svaki kršćanin dužan aktivno raditi na njezinu ograničavanju i uklanjanju. Za razliku od Kajina (usp. Post 4,9), kršćanin je „čuvar brata svoga“, želi mu dobro i na sebe preuzima brigu i odgovornost da on ne krene putem koji vodi u vječnu smrt (usp. Ez 33,6).
Što to konkretno znači za tebe koji/koja ovo čitaš? Postoje stotine načina na koje možemo biti solidarni i odgovorni: za početak, podijeli ovaj članak na društvenim mrežama, u društvu govori o novim saznanjima koja sada imaš, pomozi onima koji se nalaze u ovom novom ropstvu… Možeš se odlučiti i javno posvjedočiti te prekinuti mit da je pornografija isključivo problem onih koji nisu vjernici. U svijetu postoje brojni pokreti koji podižu svijest o štetnosti pornografije – priključi se jednom od njih i postani njihov ambasador u našoj zemlji. A možda netko od čitatelja osjeti Božji poticaj pa jednoga dana nikne i neka nova inicijativa, recimo pod nazivom „40 dana za slobodu“.
U ovom smo članku iznijeli teološko viđenje problema pornografije, ali još nismo dotaknuli ono najvažnije: Božju otkupljujuću milost koja dokida svako ropstvo, ispravlja svaku krivinu i donosi iscjeljenje svakom ranjenom srcu. O tome kako do nje doći i koji su konkretni savjeti za izlazak iz ropstva pornografije, govorit ćemo u sljedećem, posljednjem članku iz ovoga niza.
