(Iv 10, 11-18)
Isus je Dobri pastir. Svake se godine prisjećamo tog posebnog naziva. Iako nam hebrejska slika pastira sa stadom ovaca nije strana, ipak se danas čini vrlo dalekom i nerazumljivom. Za Izraelce je janje, ovca, bila omiljena životinja. Nju su djeca milovala i nosila u svom naručju. Izreka: „Ti si poput ovčice“, govori samo o prisnosti i prijateljstvu među ljudima. Međutim, kod nas nije tako. „Ovco jedna!“ negativna je tvrdnja i nitko ni ne pomisli da bi on bio ovca niti da ga tako itko treba zvati. Osim toga, pastir je uvijek netko nadređen, koji zapovijeda stadu, a današnjim se ljudima takav odnos ne sviđa. Biblijska slika Isusa koji je Dobri pastir nalazi se isključivo kod Ivana evanđelista. Ona govori o odnosu Krista i kršćana. U ostalim evanđeoskim izvješćima iako se ne spominje naziv, govori se kakav je zapravo Dobri pastir: bezgranično voli svaku ovcu, hrani ju i daje za svaku svoj život, spreman je darovati svoje vrijeme i tražiti izgubljenu ovcu koja je odlutala od ovčinjaka ili u nj još nije stigla. To je upravo život Isusa Krista koji je prošao ovim svijetom čineći dobro i darujući svoje ovce životom u izobilju.
Na svoj poseban način govori o tome i Ivan dok oslikava Isusa kao Dobrog pastira. No, njegovo evanđelje poziva na dublju meditaciju Krista koji poput pastira pase svoje stado. Isus ide ispred svoga stada, a nikada iza njega. Sam prvi prolazi životni put i poteškoće na njemu, i tek onda pušta stado. Njemu je stalo do njegovih ovaca. Spreman je za njih učiniti sve. Uvijek im želi dobro. Dobri je pastir sav u službi ovaca. Isus polaže svoj život za njih da ga imaju u izobilju. Konačna potvrda pastirske ljubavi i predanja prema ovcama najviše se očitovala u patnji na križu. Isus se borio za svoje ovce do kraja, do prolijevanja krvi, do zadnjeg udisaja. Njegova je ljubav dar, a ne ljudska zasluga. I danas raspeti Krist i Pastir privlači ljude k sebi jer je njegova ljubav vječito živa. Ona se razlijeva na svakog čovjeka.
Iako je slika Dobrog pastira za neke daleka i nerazumljiva, ipak društvo i pojedinac osjećaju u svojim dubinama pomanjkanje ljubavi i sigurne blizine prijatelja. Često osjećamo ostavljenost i usamljenost. To je razlogom društvene i pojedinačne tuge. Teško se pomiriti s činjenicom da više nikomu nismo potrebni, niti da nas itko treba. Tegobno to osjećaju osjetljive osobe. Poruka odlomka o Dobrom pastiru ipak glasi da ima netko tko želi svakome pružiti ruku, netko na koga uvijek možeš računati, taj je netko toliko zaljubljen u tebe da je spreman još jednom darovati svoj život za tebe. Dao ga je jednom na križu na Kalvariji i spreman ga je darivati u sakarmentalnoj tajni Euharistije, koja je znakom njegove ljubavi. Tako da nitko ne može više reći da je prepušten sam sebi. Isus daje svoj život svima onima koji su gladni ljubavi i života vječnoga.
Za Isusom idu samo oni koji to žele. Za pastirom idu oni koji su ga upoznali. To je hod u ljubavi i slobodi. Pastir nikoga ne tjera, ne prisiljava, nego ostavlja slobodan izbor. Krist je gospodar, a ne najamnik. Najamnik je onaj koji ne mari za stado, pušta ovce da idu prve, a tek onda ide on. Traži da ovce poginu umjesto njega. Boji se. Traži svoju udobnost, lažnu slobodu, korist i plaću.
Iza slike dobrog pastira skriva se još jedna stvarnost. Svaki je svećenik pozvan biti drugi Dobri pastir, i to do svojega kraja! Isus na svakog prezbitera tijekom sakramenta svetog reda prenosi u sili Duha Svetoga punomoć svoje pastirske službe. Po njima Isus i dalje želi biti prisutan i djelotvoran. Prema tome, svaki je svećenik znak Isusove prisutnosti. Svaki je svećenik, časna sestra, osoba, koja se posvetila službi Evanđelja i Crkvi odsjaj Kristove ljubavi.
Nedjelja Dobrog pastira obilježava se u Crkvi kao dan molitava za duhovna zvanja. Svako je zvanje plod Božje inicijative, ono je dar Božje ljubavi. Uvijek Bog čini prvi korak i zove mladiće i djevojke u svoju službu. Molimo za njih da se otvore za tu ljubav koja im prethodi i prati ih. Danas su mladi, više nego ikada, pozvani učiti istine ljubavi te postati junaci svoga vremena. Pozvani su svjedočiti za ljubav koja se zove sebedarje. Jedino na tlu natopljenim takvom ljubavlju mogu izrasti nova duhovna zvanja, istiniti svjedoci Isusa Krista. Ta se ljubav mora zalijevati Božjom riječju i sakramentima, a osobito Euharistijom.
