Život Teresite Castillo, 10-godišnje djevojčice misionarke koja je umrla u Španjolskoj 7. ožujka 2021. od tumora na mozgu, priča je koju vrijedi ispričati našoj djeci jer može dirnuti njihova srca.
Evo 6 lekcija koje donosi Aleteia koje oni (i mi) možemo naučiti od nje:
1. Kako ostati sretan i kad si bolestan
Dobro je učiti djecu da se suoče sa životnim teškoćama – od neuspjeha koji ih rastužuje do bolesti u obitelji, čak i vlastitoj. Pogled na život ove uzorne djevojke može nam pomoći da razgovaramo sa svojom djecom o tome kako se poteškoće mogu nadići.
Teresi je 2015. godine dijagnosticiran tumor na mozgu. Imala je 5 godina. Posljedična operacija i kemoterapija isprva su bile uspješne, no 2018. godine tumor je ponovno pokazao svoje lice. Opet je bilo potrebno operirati. 2020. godine udarac u glavu tijekom igre vratio ju je u bolnicu, a u siječnju 2021. godine hospitalizirana je s jakim bolovima. Ostala je u bolnici do svoje smrti u ožujku te godine.
Unatoč poteškoćama, Teresa Castillo nikada nije izgubila osmijeh, brigu za druge ili vjeru. Ona je u patnji našla način da se približi Bogu. Teresita je rekla: “Nudim to za ljude; na primjer, za nekoga tko je bolestan i za svećenike.” Njezina je majka objasnila da je djevojčica osjećala da Isus koristi njezine patnje kako bi spasio više duša.
2. Važnost misionara
Nije uobičajeno da mala djeca zastanu i razmišljaju o misionarima. No možemo s njima razgovarati o misionarstvu, a prije svega o njegovu značenju: obznaniti Isusa na svim stranama svijeta. Ljudi mogu biti misionari na najudaljenijim mjestima na planeti ili u učionici u kojoj idu u školu. Opet, Teresita nam može dati materijal za rješavanje ovog problema s djecom.
Sve je iznenadilo da je Teresita, unatoč svojoj mladosti, imala vrlo jasnu predodžbu o svom pozivu. Željela je biti misionarka. Željela je nositi Isusa u svaki kutak svijeta. Njezina je odluka bila čvrsta, čak i u najtežim trenucima bolesti.
Biskupski vikar te regije Madrida otišao je u bolnicu gdje se Teresita liječila. Našao ju je u krevetu, slabu, s zavojem na glavi. Unatoč tome, djevojka mu je rekla ono što je njezina obitelj već znala: “Želim biti misionarka. Želim živjeti za Isusa.”
Vikar je bio vrlo impresioniran i duboko dirnut, odgovorio joj je: "Teresita, ovog trenutka te postavljam za misionara Crkve i vratit ću se danas poslijepodne da ti donesem tvoj službeni dokument i misijski križ." Tako se i dogodilo. Zamolila je majku: “Stavi križ na ogradu bolničkog kreveta da ga mogu dobro vidjeti. Sutra ga nosim u operacijsku salu. Ja sam već misionar!”
3. Osjetljivost na tuđu patnju
Teresita Castillo bila je jedinac, rođena od ruskih roditelja u Sibiru. Usvojio ju je španjolski par kad je imala 3 godine. Nakon što su završili papirologiju, Teresa i Eduardo, njezini novi roditelji, otišli su po nju i vratili je u Španjolsku da započne novi život.
Na putu, tijekom zaustavljanja u Moskvi, 3-godišnja djevojčica je vidjela ženu kako prosi i počela je razgovarati s njom. Njezini roditelji ne znaju što su jedno drugom rekli, ali žena je djevojčici kupila čokoladno uskršnje jaje s nešto od nekoliko novčića koje je dobila. Roditelji nisu razumjeli ništa što su rekli jer su pričali na ruskom, ali su bili iznenađeni.
Jednom u Španjolskoj shvatili su da Teresita ima posebnu osjetljivost na ljudsku patnju i usamljenost. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u Madridu je ugledala prosjaka bez nogu. Bez riječi je prišla njemu i zagrlila ga i poljubila. Ovakve scene često su se ponavljale.
Gdje god je vidjela tugu, donosila joj je radost. Možda možemo pitati našu djecu kako reagiraju kad vide te ljude, mogu li dati milostinju ili izmoliti molitvu za njih.
4. Molite s radošću
Teresita je molila svaki dan. Kad je zbog bolesti bila kod kuće s majkom, svaki je dan išla s njom na misu. Pokušala je učiniti isto u svojoj školi.
Kod kuće ju je majka pozvala da s njom izmoli deseticu krunice, no djevojčici se to nije činilo dovoljnim te su zajedno izmolile cijelu krunicu. I molili su je svaku večer. Također bismo trebali moliti sa svojom djecom i poticati ih da mole s radošću, a ne kao puko ponavljanje napamet; trebali bismo ih naučiti da u to ulože svoje srce, ljubav i entuzijazam.
5. Ljubite Euharistiju
Teresita Castillo odlazila je na misu kad god je mogla. Tamo je susrela Gospodina pod prilikama kruha i vina. Njezina prva pričest bila je nevjerojatno poseban dan za nju: “Osjećala sam da me Bog ljubi i da me voli, i da me poziva u Nebo”, odgovorila bi na pitanje o tom danu.
Za vrijeme bolesti, kad je bila prikovana za krevet s jedva imalo snage, pričest su joj donosili u njezinu sobu ili na intenzivnu njegu. Vikar koji ju je učinio misionarkom kaže nam da kada ju je otišao posjetiti u bolnicu, prvo što mu je rekla bilo je pitanje: „Donosiš mi Isusa, je li tako? … Znaš što? Jako volim Isusa.”
To može biti dobra vježba za podsjećanje naše djece na njihovu vlastitu Prvu pričest ili korištenje primjera Teresite za pripremu onih koji je još nisu primili. U oba slučaja možemo im pomoći da bolje pripreme svoje srce za Euharistiju.
6. Upoznavanje svetaca
Njezin je život postao viralan. Njezina je priča svjedočanstvo koje vrijedi ispričati jer ima miris svetosti. I sama je bila upoznata s djecom svecima. Na sprovodu nakon Teresitine smrti, otac je ispričao trenutak neposredno prije posljednje operacije, kada je htio ohrabriti svoju kćer, rekavši joj da će živjeti. Teresita je odgovorila: “Ne, tata, ja idem u raj. Vidjela sam Carla Akutisa u snu i idem u raj.” Carlo je nedavno proglašen blaženim u Asizu. On je suvremeni svetac koji može nadahnuti djecu našeg vremena.
Roditelji Teresite Castillo poučavali su je životima svetaca. Naime, njezin misionarski poziv probudio se nakon gledanja crtanog filma Terezije iz Kalkute. Poznavanje svetaca prvi je korak u odnosu s njima, u traženju njihova zagovora i učenju na njihovu primjeru.
