Ako je i ostajalo f, riječ se je svakako prilagođavala strukturi hrvatskoga jezika, pa se javlja nepostojano a: nominativ fratar, genitiv fratra. Ti se oblici redovito upotrebljavaju uz ime redovnika kao naslov, a u takvim naslovima postoji težnja za skraćivanjem. Tako je davno u talijanskom nastao kraći lik toga naslova – fra, što je došlo i u hrvatski jezik. Doduše, u mnogim hrvatskim govorima čuju se njezine inačice: pra i vra.
Riječ fra kao nenaglasnica javlja se uz ime redovnika već u l5. stoljeću. Ta je riječ u hrvatskom crkvenom jeziku vrlo česta jer se upotrebljava ispred imena redovnika raznih redova koji su i u našem narodu svojim prijegornim radom ostavili neizbrisivih tragova. Ta se riječ javlja kao naslov ispred imena franjevaca, dominikanaca, karmelićana, pavlina i još nekih. U vezi s njom ima u hrvatskom jeziku jezičnih i pravopisnih, pa i pravogovornih problema. Već je ustaljena praksa da se ta riječ piše ispred imena spomenutih redovnika kao proklitika (nenaglašena riječ) .
Izgovara se zajedno s imenom kao jedna naglasna cjelina: fra Žarko, fra Ante, fra Ivan, fra Jozo. Pravila o prijelazu naglaska s imena na proklitiku vrijede kao i za sve druge proklitike. Između te riječi i imena ne valja dodavati spojnicu (crticu). Krivo je tu kraticu dodavati prezimenu redovnika. Ne valja dakle reći fra Ilić, fra Vučković, fra Dugandžić, fra Zovko nego: fra Žarko, fra Ante, fra Ivan, fra Jozo. Ako to nije dovoljno, možemo radi razlikovnosti dodati i prezime.
Želimo li upotrijebiti baš samo prezime, onda ćemo uzeti koju drugu riječ, npr. otac ili pater, ali samo ako se radi o svećeniku. Za redovnika koji nije svećenik ti se naslovi ne upotrebljavaju. Uporaba tih naslova puno je šira, ali ima i ona svojih ograničenja. Poput riječi fra jednako se ponaša i riječ don. Ta je riječ došla iz lat. dominus, što znači: gospodin, gospodar. Riječ dominus obično se je u crkvenom latinitetu dodavala ispred Božjega imena, a vrlo često stoji i samostalno kao zamjena za Božje ime. U prvim stoljećima Crkve ta se riječ proširuje i na svece, zatim na biskupe i druge crkvene dostojanstvenike.
Da bi se ipak razlikovalo radi li se o Bogu ili o čovjeku, uspostavlja se jezična razlika: Za Boga je ostalo i dalje Dominus Deus, a za ljude se najprije upotrebljavao stegnuti oblik domnus (za ženske domna). Tako se biskupi, opati, a katkada i ostali monasi nazivaju domni, a žene koje su živjele u samostanima bile su domnae. (Nasuprot tomu članovi prosjačkih redova nazivaju se fratres.) Za oznaku Boga riječ dominus se prevodila na hrvatski: Gospod, Gospodin, a kad se radilo o naslovu za svećenike, redovnike, redovnice i sl., onda već u starini susrećemo razne inačice latinskoga lika domnus i domna. Tako za muške imamo: domin, dom, don, dum, dumo, dun, a za ženske: dumna, duvna. I danas je npr. u Dubrovniku riječ dumna sinonim za časnu sestru. Svakako, najčešći je lik don za muške.
Dok se naslovom don u Španjolskoj označivao plemić (npr. Don Quijote, Don Juan, gdje se Don piše velikim slovom), u Italiji i južnim krajevima Hrvatske riječ se don stavlja ispred imena svećenika, npr. don Damir, don Jure, don Šime. Pravopisna i pravogovorna pravila vrijede jednako kao i za riječ fra:
1. Riječ don piše se ispred imena, a ne ispred prezimena.
2. To je proklitika, pa ona nekad preuzima naglasak s imena, a nekad ostaje nenaglašena, ovisno o tom kakav je naglasak.
3. Između nje i imena ne umeće se nikakav pravopisni znak.
4.Deklinira se samo ime, a prvi dio (don) ostaje nepromijenjen.
To je pitanje dosta zamršeno. Svaki fratar je fra+ime, a ne mora biti svećenik. Ni sveti Franjo Asiški nije bio svećenik. Dijecezanski svećenici obično imaju don+ime, ali i redovnici salezijanci, npr. don Damir Stojić. Ne možemo, dakle, po vlastitoj volji nekomu reći fra ili don uz ime. Osim toga, isusovci nisu ni jedno, ni drugo. Za njih obično kažemo pater ili otac, što može stajati uz ime i uz prezime. Ne ćemo pogriješiti ako za bilo kojega Božjeg svećenika kažemo otac i obraćamo mu se sa oče, bilo uz ime, bilo uz prezime ili samostalno. I biskupima je drago ako im se tako obraćamo, pogotovo ako je to od srca.
I Gospa nas potiče da u svakom svećeniku gledamo posebnoga miljenika Isusova, da mu se obraćamo s punim povjerenjem, da u njemu gledamo duhovnoga oca, pastira. Nuka nas također da molimo za njih da bi čista srca isusovskim evanđeoskim žarom vjerno služili Bogu i čovjeku.
Mile Mamić/Glasnik mira
