Slična pitanja o potrebi, pa i »načinima« molitve za naše pokojnike već su više puta zanimala čitatelje, pa smo na njih i pokušali odgovoriti - odgovara svećenik za Glas Koncila
Kršćanski - katolički - nauk uči da je smrt svršetak ljudskoga života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Svaki čovjek već do časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnosu prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje (čistilište), ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo (raj), ili će se odmah zauvijek osuditi (pakao). Tako nas uči kršćanski - katolički - nauk o tri stanja poslije smrti, a sv. Ivan od Križa zapisao je da ćemo »uvečer našega života« biti »suđeni prema ljubavi«, napisao je sv. Ivan od Križa.
Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 1030 i sl.), a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Baš nas zato - kao dobra Majka - potiče da molimo za duše u čistilištu nastavljajući se na molitvenu praksu za pokojne o čemu govori Sveto pismo: »Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12, 46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženu gledanju Boga.
Crkva također preporučuje milostinju, oproste grijeha i djela pokore u korist pokojnika, te nas potiče da im i mi pružamo pomoć i obnavljamo im spomen. Molitvu »Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima, počivali u miru!«, piše don Ivica Matulić preuzimajući razmišljanja Stefana Schelda, mnogi ljudi - koji su pogođeni tugom zbog smrti svojih dragih - ne mogu izmoliti mirno, te ne mogu odmah objasniti njezino stvarno značenje: »Onaj koji moli za mrtve, pretpostavlja da oni žive. On prihvaća da im je potrebno nešto što im samo Bog može dati. Pretpostavlja da njegova molitva tako utječe na Boga da Bog pokojniku željeno (ono za što se moli) i udjeljuje.
Bez vrlo dubokog i stvarnog odnosa s Bogom kroz neprestano obnavljanje - molitvom - tog odnosa, molitelj sam ne može stvoriti te preduvjete. Ako se danas želi stvoriti novi pristup molitvi za mrtve, onda treba najprije promijeniti cjelovito tumačenje sebe i stvarnosti svijeta od Boga i prema Bogu«, poručuje autor koji dodaje da najčešća molitva za pokojne - koju upravo navodite u svome pismu - ne počinje bez razloga zazivanjem Boga kao »Gospodina«. Tako se, naime, u jedno povezuje autor svih života i Gospodar života i smrti, pri čemu se pokazuje da molitelj ne shvaća svoj život i život pokojnika kao nešto po sebi razumljivo, stvoreno iz čisto materijalnih uvjeta, nego iscrpno shvaća stvoriteljsku ulogu duhovnog svijeta, da Bog ne samo stvara, nego i nosi i da čovjek, zbog svoje potpune ovisnosti i utemeljenosti u Bogu, ne može biti podložan potpunom uništenju.
Kao što začetak živi od majke preko pupkovine i umire bez te pupkovine, tako i čovjek živi od Boga, a bez njega ostaje sam i mora umrijeti. Autor jednako tako ističe ulogu velikoga njemačkoga teologa Karla Rahnera koji je život ljudi promatrao kao »sveobuhvatni biti-utemeljen na život u Bogu, kao temelj cjelokupnoga nauka kršćanske vjere, a time i života poslije smrti. Eshatologija nije spekulacija o nepoznatom, radikalno onostranom, bez presedana, nego je dosljedno držanje, ovdje i sada, uvijek životnog stava vjere.« Uvjerenje da mrtvi žive, prije svega, izlazi iz vlastitog osvjedočenog uvjerenja da smrću nećemo biti uništeni, nego da ćemo, u Bogu i po Bogu, doći do višeg oblika života.
I tako će biti vrlo važno prenijeti vlastitu nadu u uskrsnuće mrtvih na naše pokojne, kao nastavak one komunikacije koju smo, već jednom, s njima imali. Kako za života onima koje volimo želimo prenijeti sve najbolje od sebe, pa i svoju nadu, tako sada pokojnicima želimo prenijeti ono što oni sami očekuju: vječni život. Autor nadalje ističe da molitva za pokojne ide za tim da »se pokrene Boga da, u odlučujućem trenutku, susretne pokojnika u ljubavi tako da se pokojnik odluči za Boga i u identifikaciji s Isusom Kristom prijeđe iz smrti u život«, a samo pitanje treba li (ili ne treba) pokojnik ovu molitvu »nije puno drugačije od pitanja je li uopće korisno moliti za druge ljude.« Ako Bog pomaže živima, jer ga ljudi za to mole, onda pomaže i onima koji su prešli »na drugu stranu«, ako ga ljudi zamole da to učini.
Kao što nas vjera potiče da zazivamo Boga da bude milosrdan svakome od nas, svakome živom čovjeku, da nas štiti i pomaže, tako nas katolička vjera i katolički nauk potiče da Boga promatramo kao odvjetnika preminulih i da ga zamolimo da se smiluje pokojnima, što pak »pretpostavlja da pokojni, kao takvi, imaju mogućnost još jednom ispitati svoj stav i svoj odnos prema Bogu, i konačno ga popraviti. Besmisleno je raspravljati o tome kada se događa taj proces konačnog samoodređenja pred licem Božjim«, jer su smrću pokidani okovi zemaljskih vremenitosti, pa se za pokojnika - koji sada ima pred sobom vječnost s Bogom - može moliti s puno smisla, a molitva koju spominjete u prvome se redu moli iz ljubavi prema pokojnima.
