E moj narode… Na žalost ne staje lešinarenje na nesreći koja se dogodila kod Vinkovaca i u kojoj je stradao otac dvoje djece.
Život pokojnog Gorana više ne možemo vratiti, njegova obitelj našla se u teškoj situaciji. Samo oni sada znaju kako boli izgubiti oca i muža i kako je teško nositi se s tom boli.
I mi kao društvo sada smo odgovorni za život koji je pred njima. Vjerovatno ne znači puno, ali osobno im se stavljam na raspolaganje, ako kao svećenik mogu bilo što učiniti za njih. Gospodinu Banožiću želim brz oporavak i iskreno vjerujem i nadam se da će preuzeti odgovornost i krivnju za prometnu nezgodu te prihvatiti posljedice i kaznu za svoj čin.
Volio bi da kad se oporavi raskajano zamoli za oprost obitelj pokojnog Gorana, to bi za mene u ovoj situaciji bila najveća njegova pobjeda.
U ovoj situaciji treba misliti i na njegovu obitelj, sigurno da im nije ni malo lako. Najveća kazna mu je što će na duši nositi život jednog mladog čovjeka… Ako bude prilike da se sretnem s njim u mojim Vinkovcima, također sam mu na raspolaganju.
Zabrinjava me kako kao društvo, ne samo u ovom slučaju, lako “uzimamo kamenje u ruke” i kamanujemo druge, a tako se rijetko pogledamo u ogledalo i vidimo svoje padove. Ljudi, nemamo na to pravo, mislimo jedni na druge…
