Jer, budućnost počinje danas. Budućnost, u koju namjeravamo doći, mora se najprije odsanjati djelima. Ona je motor i pokretač sadašnjosti. Ispred onoga što jesmo i što ćemo biti, smrt uopće nije važna. Čovjekovo najbolje nije iza njega nego ispred njega. To nije zarađeno, nego darovano. Nije automatsko. Čovjek to treba slobodno prihvatiti.
Budućnost nije bijeg naprijed, nego putovanje u bolje. „Bježeći u prošlost, nitko nije stigao u budućnost" (W. Brandt). Ovdje na zemlji nemir je vredniji od spokojstva. Njime ljudi tragaju za svojom budućnošću, koja je ujedno i njihova prava domovina. „ Jedinstvo u mnoštvu je paradoks na kojem jedino treba graditi zgradu budućnosti – to je jedini ključ za rješenje društvenih problema" (LJ. Rupčić).
Tko hoće postići ostvarenje ne može živjeti u sadašnjem trenutku bez pogleda na sutra. Sve sutra, započinje danas. Odmaknuti se od straha pred budućnošću, uvjet je da ono na što mogu utjecati – započinjem danas. Budućnost nije jednostavno prekoračenje prošlosti i sadašnjosti, već kontinuitet one svijesti i onoga što želimo postići te čemu se nadamo. U tome svemu nije najsigurniji oprez nego odgovorna smionost. Pogled nam valja uprijeti u budućnost i paziti da se ne bude kratkovidan, jer svako ljudsko nastojanje ne može roditi Novo Nebo i Novu Zemlju.
Kroz pukotine zemaljskoga, učimo se gledati svijet koji ne prolazi i uputimo mu se ususret. Danas ima i previše ljudi koji su leđima okrenuti budućnosti i još tvrde da je najbolje vide. Takvi ne doživljavaju budućnost kao zadatak, već tešku sutrašnjicu koju danas dovlače svojim djelima, još hrane pesimizmom.
Budućnost može biti i dobra i loša, ali ne može ne biti, kada je riječ o čovjeku i vremenu. Vječnost nije u nastavku vremena, ali budućnost jest, i bit će onakva kakvu je učinimo po svojoj slobodi. „Sada ostaje Vjera, Ufanje i Ljubav – to troje – ali je najveća među njima Ljubav" (1 Kor 13,13).
