Škole se temelje I na vjeri. Učenik vjeruje učitelju da je Zemlja okrugla, da na Zemlji ima pet kontinenata, postoji Tihi ocean, postoji Grönland, prašume, postoji Kina, Japan, Afrika. Učenik vjeruje profesoru da su H2O doista sastojci vode. On zajedno s profesorima vjeruje dokumentima u kojima povijest govori da je živio car Julije Cezar, kralj tomislav, da je Napoleon vodio ratove.
Sve to ne može znati nego vjerovati. Nije moguće nikakvim eksperimentima dokučiti Napoleona ili Julija Cezara ili kralja Tomislava I znati da su oni postojali. Mi možemo samo vjerovati tragovima o njima, a to su dokumenti. Da bi učenik znao da dosita postoji Kina, ne preostaje mu nego otići u Kinu I uvjeriti se ili u to vjerovati. Budući da većinu naših spoznaja ne možemo sami utvrditi, mi u njih vjerujemo. Vjerujemo onima koji su do tih spoznaja došli.
Vjera je, dakle, posredovanje znanja. Jer, vjerujem ,zato znam. Sumnjam li u to da postoji Kina, ja više I ne znam da ona postoji. Ako počnem sumnjati u postojanje Napoleona I Julija Cezara, u cara Augusta I Karla Velikog prestajem vjerovati u svoje znanje o njima. Ako odbijem vjerovati da postoji Japan I Kina, Amerika I Afrika, da prostoji Grönland I Tihi ocean, tada postajem I neznalica. Bez vjere nemoguća je škola, nemoguće je stjecanje znanja, nemoguće je podizati znanost. Jednako je tako s kršćanskom vjerom. Vjerujem ponajprije da postoji Bog jer nalazim tragove Njegove opstojnosti u prirodi, u mojoj savjesti, u mom organizmu. Kao što dokučujem povijesne osobe iz dokumenata, tako dokumentiram Božje tragove I Njegovu nazočnost iz prirode I svijeta oko sebe.
No, postoji li Nebo I život poslije smrti, ne mogu sam znati ali mogu vjerovati onima koji su tamo bili I donijeli mi tu informaciju. Jedini je Isus Krist u povijesti čovječanstva onaj koji je prešao granicu smrti, jer je Bog, I jer je uskrsnuo. Jedino On nam može donijeti informaciju o smrti. Da li postoji život poslije smrti, mogu samo Njemu vjerovati.
Postoji li Bog, opet mogu I sa sigurnošću znati ako Njemu vjerujem. Nitko od ljudi nema mogućnosti otići I vratiti se I donijeti mi tu informaciju. Jedino Isus Krist. Jednako tako informacije o Japanu donosi mi onaj koji je tamo bio, kao što mi informaciju o najvećem vrhu svijeta Mount Everest može donijeti onaj koji se na njega uspeo. Ja I ljudi oko mene nemamo mogućnosti da se uspnemo na Mount Everest I zato znanje o vrhu Mount Everesta možemo crpsti samo od onoga koji se uspio uspeti gore.
Tako je I s Nebom. Isus Krist se uspeo gore možemo reći I donio informacije da postoji Nebo, da postoji život vječni, da postoji Otac nebeski koji me voli I koji me prati I da mi je on pripremio mjesto u Nebu. Onaj tko to Isusu Kristu ne vjeruje, n zna ništa o zagrobnom životu. Onaj koji tvrdi da nema pakla, ili da Boga nema, koji tvrdi da nema čistilišta, da nema Sudnjeg dana, postaje smiješan. On je kao čovjek koji ne želi vjerovati onome koji je bio u Japanu, da postoji Japan. Kao čovjek koji ne vjeruje onome koji se uspeo na Mount Everest, da postoji Mount Everest. Takav čovjek postaje cinik. On onemogućuje vlastiti život ali I suživot s ljudima.
Kršćanska vjera je dobivanje informacija koje donosi Isus Krist, Bog koji je postao čovjekom. Vjera u meni tako ostaje znanje o stvarima koje se ne mogu drukčije dokučiti nego samo posredovanjem nekoga. Time što znam I što se mogu osloniti na onoga koji mi donosi te informacije, moj život se mijenja, I perspektiva moga rada, mog mišljenja I moga osjećaja postaje sasvim drukčijom. Moj život dobiva sigurnost. Od sada znam kako idem I kako mi je živjeti.
Ne vjerovati u Boga znači biti neznalica o bitnim istinama života. Ne vjerovati u Boga znači biti slijep, ne imati perspektivu. Ne vjerovati u Boga znači ne imati nadu, ne imati povjerenje u život I budućnost. Zato je vjera razuman, trijezan I ljudski pristup stvarnosti. Sveti Pavao kaže: Znam kome sam povjerovao“ Možeš li I ti tako reći?“
Iz knjige Povratak nade, Tomislav Ivančić
