Prvotni i temeljni blagdan u kršćanstvu jest nedjelja, kada Crkva slavi vazmeno otajstvo prema apostolskoj predaji koja ima svoj početak u samom danu Kristova uskrsnuća. Liturgijska se slavljenja klasificiraju i primaju svoj stupanj prema važnosti i značenju koje im se pridaje. Tijekom povijesti to se mijenjalo i dovelo do veoma složenoga blagdanskog poretka. Nakon Tridentskog sabora (u 16. stoljeću) bilo je šest različitih blagdanskih stupnjeva, a mnogi blagdani imali su svoje osmine (cijeli tjedan nakon blagdana bio je obilježen tim blagdanom).
Osmine su se dijelile na povlaštene, redovite i jednostavne. Osim toga, povlaštene osmine dijelile su se na osmine prvoga, drugoga i trećega reda. Bilo je nekoliko pokušaja pojednostavljenja ovoga kompliciranog stupnjevanja liturgijskih slavljenja. Prema odredbi Drugoga vatikanskog sabora (SC 107), došlo je do bitnoga pojednostavljenja. Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru, donesena godine 1969., određuju da se liturgijska slavlja unaprijed razlikuju i nazivaju: svetkovina, blagdan, spomendan.
Svetkovine su najznačajniji dani, slavi se neko posebno Božje djelo spasenja; one su prvi stupanj liturgijskih slavlja, ispred blagdana i spomendana. Njihovo slavljenje počinje Prvom večernjom prethodnoga dana. Jedino Uskrs i Božić imaju svoju osminu. Blagdani su drugi stupanj liturgijskih slavlja. Slave se u okviru prirodnoga dana, nemaju Prve večernje, osim ako se radi o blagdanima Gospodnjim koji spadaju na nedjelje kroz godinu. Spomendani su treći stupanj liturgijskih slavlja. Na spomendane slavi se neki manje važan spomen u čast Blažene Djevice Marije ili nekoga sveca. Spomendani mogu biti obvezatni ili neobvezatni.
dr. don Marin Škarica/Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”
