I ona svetišta koja su od pamtivijeka, ako okolnosti to dopuštaju, mogu biti crkvene javne pravne osobe. Kao crkveno-javna pravna osoba svetište treba imati posebni statut kojim se određuje ispravno djelovanje svetišta: da ne dolazi do napetosti oko prava rektora i upravljanja vremenitim dobrima i pravnog odnosa prema ordinariju i drugim mjerodavnim vlastima. Bilo koje svetište razlikuje se od župe ili biskupije kao pravne osobe ili određene kuće ili ustanove posvećenoga života. Ono kao takvo djeluje prema vlastitom statutu. Odobrenje statuta svetišta ovisi o kakvom je svetištu riječ: 1. biskupijsko je svetište ono koje je odobrio dijecezanski biskup (kan. 1232,§1) i on, uz pravnu proceduru, donosi statut svetišta; 2. narodno je svetište ono koje je odobrila biskupska konferencija, jer ona donosi Statut narodnoga svetišta; 3. međunarodno svetište odobrava Sveta stolica (kan. 1231) koja ujedno donosi i Statut međunarodnog svetišta. I jedna i druga i treća vrsta svetišta djeluje prema određenom statutu.
Statutom se određuje sljedeće:
a) Svrha svetišta jest prihvaćanje vjernika koji spontano hodočaste pojedinačno, kao i onih koji hodočaste organizirano vođeni župnikom ili nekim drugim vjernikom sa zdravom nakanom iz pobožnosti. „Čini se da su hodo- čašća najstariji oblik pučke pobožnosti.“1 Posebno su u svetištima naglašene pučke pobožnosti kao što je moljenje krunice, put križa, trodnevnice i devetnice, procesije. U svetištima se na poseban način promiče slavljenje euharistije, svete ispovijedi, štovanje Bogorodice i svetaca. Procesije oko svetišta vrše se prema ustaljenom običaju. K tome, valja pridodati pastoral u svetištu: održavanje raznih vjerskih tečajeva za klerike i laike te članove posvećenoga života, predavanja, homilije ili duhovne vježbe za sve vrste vjernika. Svrha je svetišta napredak u vjeri, pobožnosti i ona su uvijek u službi „duhovnog života dijeceze“.2 To bi bio „način na koji se kršćanstvo utjelovljuje u razne kulture i narode i kako se živi i svjedoči u narodu“.3 U ovoj jubilejskoj Godini milosrđa papa Franjo izričito poziva na hodočašća u svetišta i pomirenje s Bogom i ljudima preko sakramenta svete ispovijedi.
b) Uprava svetišta. Upravu čini rektor potpomognut upravom sveti- šta koja se vrši na temelju posebnog statuta određenoga svetišta. Rektoraimenuje ordinarij te ima ona prava i obveze koji se nalaze u općem pravu, statutu i nalogu koje daju pojedini ordinariji. Svetište ima članove uprave svetišta, vjernike koje ordinarij smatra da tu službu mogu obnašati. Članovi uprave svetišta djeluju kao pomoć rektoru i uvijek su u zajedništvu s njim. Njih na prijedlog rektora imenuje ordinarij. Članovi su uprave redoviti i počasni. Redoviti članovi djeluju prema propisima statuta, nalogu ordinarija i upravitelja. Redovito im služba traje tri godine, a može i više, ako to upravitelj smatra potrebnim. Počasne se članove imenuje zbog nekih posebnih zasluga bilo materijalnih bilo duhovnih.
c) Vlasništvo dobara svetišta i upravljanje vremenitim dobrima pojedinoga svetišta uređuje se posebnim statutom svetišta, ako postoji. Zato treba razlikovati dijecezansko svetište od svetišta koja pripadaju nekoj ustanovi posvećenoga života. U takvom slučaju trebalo bi se držati općih propisa svetišta, također propisa pojedinih ustanova posvećenoga života i propisa o odnosu između mjesnog ordinarija i ustanova posvećenoga života, kao i određene autonomije života ustanova posvećenoga života. Neka izuzetost nije predviđena kada svetište pripada redovnicima. Ostalo se na tome da se i u slučaju kada svetište pripada nekoj ustanovi posvećenoga života, treba ostati na propisima općeg prava što bi značilo da bi rektora svetišta trebao imenovati dijecezanski biskup na prijedlog višeg poglavara ustanove posvećenoga života kojoj svetište pripada. To bi značilo da rektor crkve koja je ujedno i svetište treba biti svećenik koji je pozvan vršiti svoju službu, prema Općem pravu i prema statutu dotičnoga svetišta. To bi bio član određene ustanove posvećenoga života kojoj svetište pravno pripada. U pravilu, poglavara samostana trebalo bi imenovati za rektora svetišta.4 U dosta slučajeva crkva u kojoj je svetište ujedno je samostanska i župna. Tu bi trebalo urediti odnose između samostana, župe i svetišta. Dalje zakonodavac u kan. 1233. kaže da se svetištima mogu dati neke povlastice kad god se vidi da to preporučuju okolnosti mjesta, mnoštvo hodočasnika i, osobito, dobrobit vjernika. U Zakoniku nema govora o izuzetosti svetišta od vlasti mjesnog ordinarija! Umjesto izuzetosti, Zakonodavac se zadovoljio riječju privilegij. Povlastice ovise o milosti crkvenih vlasti koje su mjerodavne udjeljivati posebne povlastice za određeno svetište. Rektor svetišta treba njegovati suradnički odnos između svetišta i župe kao i suradnju s voditeljima hodočašća.
d) U svetištima se trebaju obilnije pružati vjernicima sredstva spasenja s posebnom religijskom osjetljivošću. Konkretno, vjernicima treba:
1. Revno navješćivati Božju riječ.
2. Prikladno unaprijediti bogoslužni život, osobito euharistijskim i pokorničkim slavljem te neka se njeguju odobreni oblici pučke pobožnosti (kan. 1234, §1). Potrebno je kod gradnje novih sakralnih objekata, gdje uključujemo i svetišta, pripaziti na vjerski osjećaj naroda te se u tome smislu držati kan. 1234., § 2. Tu se zakonodavac nadahnuo na Konstituciji II. vatikanskoga sabora o svetoj liturgiji „Sacrosanctum Concilium“, (dalje: SC), br. 124. U SC br. 124. To je prvi izvor za kan. 1234. , § 2., gdje čitamo:
Neka biskupi vode brigu da pomnjivo drže daleko od Božjih zgrada i drugih sakralnih mjesta ona umjetnička djela koja se protive vjeri, ćudoređu i kršćanskoj pobož- nosti te vrijeđaju pravi religiozni osjećaj, bilo zbog iskrivljenosti oblika bilo zbog nedostatne, osrednje ili prividne umjetnosti. Kod gradnje sakralnih građevina neka se brižljivo pazi da budu prikladne za obavljane liturgijskih čina i da se može postići djelatno sudjelovanje vjernika. Većina je svetišta posvećena Bogorodici, a štovanje Blažene Djevice Marije usko je povezano s otajstvom Crkve (o čemu se govori u osmom poglavlju Lumen Gentium). Ona je majka Isusova i majka Crkve koju kršćani štuju kao uzor vjere. Budući da Bogorodicu časte i drugi kršćani te muslimani, posebno u svetištima treba njegovati duh ekumenizma i međureligijskog dijaloga.
Zaključak
I na kraju, spomenimo kan. 1234, § 2. u kojemu je crkveni zakonodavac propisao: „Zavjetna svjedočanstva pučke umjetnosti i pobožnosti neka se drže u svetištima ili pripadnim mjestima tako da se vide, i neka se sigurno čuvaju.“ Svete slike, umjetnine te predmeti koje vjernici štuju treba čuvati prema propisu općeg i posebnoga crkvenog prava i posebnih odredaba Svete stolice i dijecezanskih biskupa i odredaba pojedinih viših poglavara ustanova posvećenoga života. U svetištima treba njegovati ispravnu pučku pobožnost, ne nešto proizvoljno što odudara od crkvene prakse. Za dijeljenje sakramenata, posebice svete ispovijedi i pričesti kao i slavljenje svete Mise, valja uvijek održavati liturgijski zakon (kodeks rubrika). Dakle, liturgija u svetištima, ako nema drugih posebnih odobrenih propisa, treba odgovarati propisima Opće Crkve, partikularne crkve kao i zakonitim propisima ustanove posvećenoga života.
1 Usp. 55. Splitska sinoda, br. 536.
2 Usp. Sveta kongregacija za biskupe (od 1. 1.1968), Directorium de pastorali ministerio Episcoporum 22.2. 1973 . br. 90, b.; ondje, br. 180.
3 O pučkim pobožnostima vidi u : 55. Splitska sinoda: br. 536-554. U SC, 9, 12, 17. II. vatikanski sabor „veoma preporučuje pobožne vježbe kršćanskoga naroda“. „Liturgija ne
iscrpljuje čitavu djelatnost Crkve.“ „Duhovni se život ne sastoji samo u sudjelovanju u liturgiji“, veoma se preporučuju pobožne vježbe kršćanskog naroda.
4 Kan. 556. „Rektorima crkava ovdje se nazivaju svećenici kojima je povjerena briga za neku crkvu koja nije ni župna ni kaptolska niti je pripojena kući redovničke zajednice
ili družbe apostolskoga života koja u njoj slavi bogoslužje.“ Prema ovome kanonu rektor je svetišta druga osoba i za njega bi važili drugačiji zakoni. U slučaju da je rektor crkve
ujedno i rektor svetišta i župnik onda je na dijecezanskom biskupu i mjerodavnom poglavaru ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života da odrede, kako ne bi
dolazilo do neslaganja jer se može dogoditi da ista osoba ima više naslova nad crkvom koja je ujedno župna i samostanska i svetište.
