Draga braćo i sestre, započeli smo danas naš adventski hod, novu liturgijsku godinu, novi početak. Liturgija nas u prvoj nedjelji adventa poziva na bdjenje, na budnost spram Kristova dolaska. I sama riječ Advent dolazi zapravo od latinske riječi avenire što znači dolazak. Zato se u našem narodu za advent kaže i došašće. Glavni je tako poziv Adventa budnost, biti spreman otvoriti Božanskom Gostu kad pokuca.
Smijemo se sada zapitati kakva je budnost u pitanju. Kaže papa Benedit XVI da onaj koji spava jest zatvoren u sebe. On ne primjećuje ono što se događa oko njega, ne primjećuje stvarnost. Tek kad se probudi može spoznati stvarnost koja ga okružuje. S druge strane, tumači papa u miru, kako naša generacija sebe drži budnijom od svih ostalih generacija. Našim je očima danas, uz pomoć različitih tehničkih dostignuća moguće vidjeti beskrajne širine vremena i prostora, te najsitnije čestice koje nas okružuju. No zaključuje papa: “Unatoč tomu ipak moramo reći da ova generacija, u puno dubljem smislu, spava. Zatvorena je u sebe jer vidi samo ono što može učiniti i posjedovati, zaustavlja se na materijalnoj stvarnosti”. Tako je čovjek postao zatvoren u sebe i nije mu moguće otvoriti se beskonačnomu, Božjim pogledom gledati na stvorenu stvarnost. Današnji čovjek mora što prije i što hitnije napustiti svoj san ravnodušnosti spram Boga, mora se probuditi i budno iščekivati Kristov dolazak.
Draga braćo i sestre, adventsko vrijeme govori nam o dva Kristova dolaska – o onomu koji se već dogodio u posvijeti njegovim utjelovljenjem i rođenjem i o onome koji će biti na koncu svijeta kad će se on pojaviti kao Sudac svega svijeta tako da ga svako oko može vidjeti. Vjerujem da ste se svi ponekad našli negdje u mraku, možda na ulici, ili na nekom putu. Ispred sebe ste vidjeli svijetlo no niste znali koliko još ima do cilja – 100 metara ili 1 kilometar. Isto tako su i starozavjetni proroci budno iščekivali Spasiteljev dolazak ne znajući hoće li to biti sutra ili za 500 godina. Izaija u prvom čitanju govori o onim danima spasenja koji se imaju dogoditi. On ne zna kada će to biti, ali on je budan te budi i ostatak naroda. Tako i mi danas očekujemo Kristov drugi dolazak ne znajući ni dana ni časa. Zato nas Isus poziva na budnost – da budemo budni i pripravni jer u dan kad i ne mislimo Gospodin će doći.
Kristovom dolasku prethodit će znakovi o kojima nam govori Evanđelje. Rekli smo prije nekoliko nedjelja kako su ti znakovi zapravo prisutni u svakom vremenu kako bi nas održavali budnima i spremnima za susret s Kristom. Zbog toga je svim naraštajima moguće doživjeti sebe kao one koji žive u vremenu ovih znakova. No to su znakovi koji nas opominju na ono što je, ključno – a to je biti budan. Isus u evanđelju govori: “Stoga budni budite i u svako doba molite”.
Draga braćo i sestre, u evanđelju Isus donosi i recept kako biti budan. On kaže: “Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći.” Došaće je vrijeme priprave i nade. Sad je vrijeme da kroz Došašće sagledamo naš život – što nas dijeli od Gospodina a što nas njemu približava. Ako zađemo u našu nutrinu naići ćemo na neprijatelje našeg života koje su sveti oci promatrali u tri vida: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Požuda tijela nije samo bludnost, to je i želja za komocijom, za biranjem lakšeg puta, za izbjegavanjem žrtve. Požuda očiju potpomaže požudu tijela sve moramo vidjeti, sve prokomentirati. Te dvije požude zaokružuje oholost života. Postajemo umišljeni i nitko nam nije ravan. No budući da Gospodin ide prema nama, moramo se za to pripraviti. Lijek za ove tri smetnje našeg života su molitva, mrtvljenje i redoviti ispit savjesti. Nastojmo kroz ovo Došašće odlučiti više moliti, možda ne vremenski više nego sabranije, pozornije. Izdvojimo bar i 10 minuta u danu kada ćemo u poptunoj šutnji slušati u našoj nutrini Božji glas. Mrtvljenje ili pokornička djela opominju naše tijelo da nije ono glavno, da svoj pogled mora upraviti prema nebu. Mala pokornička djela kao što su ustajanje na prvi alarm, postiti, uzeti više one hrane koju manje volimo ili imati strpljenja s osobom koja nam nije draga mogu nam puno pomoći u pobijedi nad našim tijelom koje traži naslade. I na koncu važno je svaki dan prije počinka ispitati svoju savjest što smo dobro a što loše učinili te odlučiti loše ispraviti a dobro umnožiti kako bismo spriječili da nas oholost nadvlada.
Draga braćo i sestre, jedan je profesor jako lijepo sažeo misao o Došašću. On kaže: Došašće je vrijeme zaljubljivanja i zato si ne smijemo dopustiti živjeti vjeru od Došašća do Došašća ili od Korizme do Korizme, pa kad dođe Božić ili Uskrs sve prestaje. To zaljubljivanje treba roditi ljubav koja će trajati i kad dođe Božić, Uskrs, vrijeme kroz godinu, ljubav koja će trajati zauvijek. I zaključit ću s mislima velikog sv. Augustina: “Tko je bezbrižan, sigurno čeka kad li će doći njegov Gospodin. Jer, kakva je to ljubav prema Kristu: bojati se da ne bi došao? Braćo, nije li nas stid? Ljubimo, a bojimo se da ne bi došao. Doista, ljubimo li? Ili možda više ljubimo svoje grijehe? Zato, mrzimo grijehe i ljubimo Onoga koji dolazi kazniti grijehe. Doći će On, htjeli mi to ili ne, jer to što još nije došao ne znači da ni neće. Doći će kad ni ne znaš. Nađe li te pripravna, ništa ne smeta što ne znaš.” Amen.
Vlč. Daniel Katačić
