Postoje razlozi zbog kojih vjerujemo. Ovdje ću ih navesti sedam. Prije svega, Riječ Božja: i Isus i Sveto Pismo tako se nazivaju, a oboje poučavaju o nebu. Potom, narav Boga koji je svemoguć i uz to je još i Ljubav sama. Ako već i vaša ljubav želi voljene spasiti od smrti, ljubi li nas Bog možda manje od toga? A On može činiti što želi.
Treći je razlog dugoročna pravda, koja se ne ostvaruje na ovome svijetu. Na ovome svijetu, dobri završavaju na posljednjim mjestima, a krotki nisu ti koji baštine zemlju. Ako smrću sve završava, sve to nije baš nimalo optimistično. Evo i četvrtoga razloga: inherentna vrijednost i nezamjenljivost svake osobe, a tu istinu se prepoznaje očima nesebične ljubavi.
Ako smrću sve završava, onda se ono što je nezamjenljivo odlaže poput jednokratne robe, što bi značilo da se s osobom postupa kao sa stvarima. Tada Bog čini upravo ono što je nama zapovjedio neka ne činimo. Peti razlog: slika Božja u nama, u duši, u biću, u onome što nazivamo „ja" — to nije niti stvar, niti predmet.
Nije organ tijela. Nije nešto što se može usmrtiti metkom ili rakom. To je moja duša, moja osobnost. Iako posjedujem tijelo, ne svodim se samo na nj. Imatelj nadilazi ono što ima. Šesto, tu je i svjedočanstvo vidjelaca, svetaca, mističara i osoba vraćenih u život, koje su idući svijet dotakle putem iskustava na rubu smrti. Oni znaju. No, moj je najčvršći razlog za vjeru u život nakon smrti Isusovo Uskrsnuće. Crkva to svjedoči već punih dvadeset stoljeća. Posrijedi nije nikakva teorija, već činjenica.
