I koliko god se činilo da je svaki dah, svaki korak nalik ostalima, pa i istovjetan s njima, svatko od nas ispisuje jedinstven, neusporediv životni zapis. Pritom, premda se može činiti drukčije, nije presudna njegova dužina, njegova uočljivost. Jer dužina i uočljivost života podjednako može govoriti i za njega i protiv njega. Netko jednim svojim dahom može preobraziti život mnogih, netko i dugotrajnim disanjem, dugotrajnim koračanjem, zagubiti se u bljedilu.
Kažu da bi svatko trebao učiniti nešto od ovoga: roditi dijete, posaditi drvo ili napisati knjigu. Ali, začudo, sve je to moguće učiniti bez srca. Srećom, jer i dijete i drvo imaju svoj život, svoje srce, oni mogu poći svojim putom, izboriti se za sebe, poslužiti ljubavi. S knjigom nije nužno tako, jer knjiga može biti prazna, mrtva u sebi: umnožena ispraznost.
Ima ljudi koji za svoga života rode dijete, posade stablo i napišu knjigu – i prođu mimo života. Ima i onih koji, stjecajem okolnosti, ne učine ništa od toga, a za svoga života silno osnaže ljubav.
Život ima svoju logiku, katkad donekle predvidivu, nerijetko posve nepredvidivu. I teško je unaprijed reći što će čemu poslužiti. No sigurno je: život čezne za izvornošću, a ona se redovito izriče i potvrđuje ljubavlju. I nema života koji bi bio uzaludan, koji bi jednostavno iščeznuo kao da ga nije ni bilo. Ni onaj najskromniji život, život kojega je postojano dopadao osjenjen prostor, koji se naizgled ni po čemu nije potvrdio, Božji je govor čovjeku. Čovjekov govor Bogu.
I koliko god posvuda tražili smisao života, on se ostvaruje samo u jednome: pridodati se Božjoj ljubavi. Poslužiti joj. Sav smisao je u tome.
Čovjek u nekim trenucima može iskusiti da je poslužio Božjoj ljubavi. U nekim, pak, trenucima bolno otkriva da joj se uskratio. Da joj se izmakao.
Ima trenutaka, mnogo, mnogo više nego što znamo, kad poslužimo ljubavi, a da toga nismo ni svjesni. Poslužimo joj za svoga vremena, a i poslije njega. Neka jednostavna usputna riječ, neki pogled, dodir u prolazu, ili – jednostavno – postojanost, pokrene tolike novosti, potakne tolike snage. Mi nastavimo dalje nesvjesni života koji se i po nama obilno razlijeva. Umnaža.
Ne, nije potrebno znati sve kako smo poslužili Božjoj ljubavi. Potrebno je samo živjeti s povjerenjem u nju, sa spremnošću da budemo ljudi.
I posve je dovoljno u neki blagoslovljeni trenutak iskusiti da je naša duša u nama Božjom ljubavlju zagrljena. Da nam je zagrljena i u dušama drugih. I da se sve, baš sve zbiva u Božjem zagrljaju. I kada minu vjekovi, i kad se izmijene mnogi naraštaji, svi, baš svi, nastavljaju živjeti u Božjem zagrljaju. I nema nikoga tko taj zagrljaj ne bi dopunio svojim životom.
A kad napustimo ove naše zemne putove, naš će blagoslov, Božjom ljubavlju natopljen, pratiti mnoge i na njihovim putovima i na njihovim stranputicama. Jednako kao što se i nama danas to događa.
Stjepan LICE
