Sveti Padre Pio jedan je od najvećih svetaca 20. stoljeća. Njegov uvid u otkrića Marije Valtorte zasigurno je najpouzdaniji jer je često komunicirao s našim Gospodinom i Gospom, često je imao trenutačne duhovne uvide (kao što je sposobnost čitanja srca); imao je stigme, bio je prorok, zaslužan je za mnoga čudesna ozdravljenja i druga čudesa. Također je imao i mnoštvo dokumentiranih mističnih iskustava s drugim ljudima, a živio je u istoj zemlji i u isto vrijeme kada i Maria Valtorta, koja je sama svjedočila o mističnim iskustvima s njim. Iz rukom pisanih svjedočanstava Rosi Giordani (duhovne kćeri sv. Padre Pija), Marte Diciotti (domaćice i prijateljice Marie Valtorte), te iz Marijine autobiografije, istražit ćemo neka od tih iskustava.
Pismo duhovne kćeri Padre Pija Slijedeći su ulomci iz kopije pisma koju je napisala duhovna kći Padre Pija, Rosi Giordani, dr. Emiliu Pisaniju, uredniku i izdavaču djela Marie Valtorte. Ovo je pismo preuzeto iz knjige koju je objavio dr. Pisani pod nazivom „Padre Pio i Maria Valtorta: 3“: Moje ime je Rosi Giordani, duhovna sam kći Padre Pija. Inače sam iz Bologne, ali živim ovdje dugi niz godina s majkom koja je rođena 1897. godine, kada i Maria Valtorta. Pišem Vam da Vam kažem sljedeće: duhovna kći Padre Pija, Elisa Lucchi, poznata kao Malvina, godinu dana prije smrti Padre Pija upitala ga je na ispovijedi: „Padre, čula sam za knjige Marie Valtrote. Preporučujete li mi da ih čitam? Pio je odgovorio: „Ne samo da ti preporučam, naređujem ti!“
Pozadina nekih čudesnih događaja Neke od poznatih čudesnih stvari vezanih s Padre Pijom, njegov su nadnaravni miris po ružama i pojavljivanje u snovima. Tijekom povijesti, različiti sveci čudesno su mirisali jakim mirisom po ružama, koji se nije mogao pripisati prirodnim uzrocima. Taj miris ukazuje na veliku svetost i znak Božje prisutnosti a naziva se i „nebeskim mirisom“, „nebeskim parfemom“ ili jednostavno „čudesnim mirisom ruža“. Iako Padre Pio nikad nije napustio samostan u fizičkom smislu, bio je viđen na različitim, tisućama kilometara udaljenim, mjestima u brojnim prigodama. Imao je dar koji ima vrlo malo svetaca – dar bilokacije. Ponekad bi se pojavio pored nekoga kome je htio pomoći, a u drugim se prilikama njegova prisutnost osjetila jedinstvenim mirisom. Neobično je da je Padre Pio imao taj miris još za života. Poznato je da je sveta Terezija Avilska počela ispuštati „nebeski miris“ odmah nakon smrti. Slično je bilo i sa svetom Malom Terezijom, čije je tijelo u smrti počelo intenzivno mirisati po ružama. Postoje brojni izvještaji o tijelima svetaca koja imaju intenzivan miris godinama nakon ukopa, ali malo ih je koji su imali taj miris i za života. Padre Pio je na pitanja o mirisu ovako odgovarao: „Što da objašnjavam… To je jednostavno moja prisutnost.“ Mnogi su ljudi posvjedočili da im se Padre Pio pojavio u snovima i da su razgovarali s njim. Tim snovima često su uslijedila čuda poput izlječenja ili proročki iskazi Padre Pija.
„Vidjela sam njegov prodoran pogled i osjetila sam ožiljak od stigme kad me primio za ruku…“ Iz knjige Marie Valtrote „Mistično iskustvo komuniciranja s Padre Pijom u snovima i iskustvo njegovog dobro poznatog mirisa ruže“: Vidjela sam Padre Pija u snovima i razgovarala sam s njim. U snovima sam ga vidjela u ekstazi, nakon svete mise. Vidjela sam njegov prodoran pogled i osjetila sam ožiljak od stigme kad me primio za ruku. I ne sanjajući, nego sasvim budna, osjetila sam njegov miris. Ni jedan vrt s cvjetovima ne miriše tako intenzivno kao nebeski miris koji je preplavio moju sobu u noći između 25. i 26. srpnja 1941. godine, ili poslijepodne 21. rujna 1942., u trenutku kada je moj prijatelj razgovarao s Padre Pijom o meni. U oba sam slučaja kasnije dobila tražene milosti. Miris je osjetila i Marta. Bio je tako intenzivan da ju je probudio. Zatim je odjednom sve prestalo, isto kao što je i započelo.
Fr. Daniel Klimek raspravlja o ovom snu i donosi neke dobre zaključke: Sve svete stvari iz sna znakovi su koji govore da je njezin susret zapravo bio više od običnog sna. Bio je nešto dublje. Kao prvo, ona ima iskustvo nakon svete mise, najsvetijeg rituala između Boga i čovjeka na zemlji. Drugo, ima iskustvo u stanju ekstaze, stoga ima izvantjelesno iskustvo. Treće, postoji određena java u snu, vidljiva u intimnim detaljima susreta – bolnim stigmama, prodornom pogledu. Nadalje, tu je i činjenica da je i razgovarala s njim u snu, dakle tu se ne radi samo o običnom snu o svecu, već o dubokoj osobnoj interakciji s njime. Činjenica da je snažni, sveti miris ostao u prostoriji nakon što se Valtorta probudila, toliko intenzivan da je probudio i njezinu prijateljicu Martu, dalje nam pokazuje da je njezino iskustvo bilo nešto posebno. Ono što treba napomenuti jest da je Valtorta imala susret u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, kada je Padre Pio još uvijek bio kontroverzna ličnost u svijetu mistika. Tek 2002. godine formalno je kanoniziran, tijekom papinstva Ivana Pavla II.
Svjedočanstva o patnji Marije Valtorte 1920. godine, u dobi od 23 godine, Mariju je za vrijeme šetnje s majkom željeznom šipkom u leđa udario komunistički delikvent. Bila je prikovana za krevet tri mjeseca, a zatim se oporavila dovoljno da se može kretati. 1925. godine pročitala je autobiografiju svete Male Terezije i inspirirana njome ponudila se kao žrtva milosrdne Božje ljubavi. Pet godina kasnije zavjetovala se na djevičanstvo, siromaštvo i poslušnost, a zatim je (nakon puno razmišljanja i pripreme) ponudila i sebe kao žrtvu Božanskoj pravdi. Bog je prihvatio njezinu ponudu. Zbog komplikacija od ozljede i mnogih drugih bolesti bila je prisiljena ostati u krevetu idućih 28 godina. Mukotrpno je patila. Patila je od pet kroničnih bolesti i 10 drugih manjih. Njezine bolesti uključivale su paralizu, miokarditis, tumor jajnika, bolesti pluća, kronični peritonitis, opstrukciju crijeva, neuritis, itd.
Ovo je napisala u svojoj autobiografiji: 2. veljače 1935. liječnik je ustanovio da mi nije samo srce oštećeno, već i kralježnica. Ne znamo radi li se o tumoru ili traumi od zadobivenog udarca. Imam dijagnosticirane tri bolesti, ali vidjela sam da liječnik skriva nešto. Poticala sam ga da progovori. Ujutro 3. veljače, otišla sam prisluškivati što liječnik govori mojoj majci. Rekao joj je da imam oblik progresivne paralize, razvija se vrlo sporo, ali može izazvati i trenutnu smrt. Ako nema čimbenika koji bi je ubrzali može trajati godinama i postupno gasiti život organima. Vratila sam se u krevet, srce mi je preskakalo, ne od straha, od iscrpljenosti. Sad sam znala dovoljno. Uvijek sam htjela znati istinu. Sklopila sam ugovor s Isusom, da spasi jednu dušu za svaku moju krizu. Učinila sam to i prije neformalno. Sretna sam kad imam više kriza dnevno. Liječnici ne mogu ustanoviti koje sve bolesti imam, živim na sirovoj salati, grašku i sličnim užicima. Jedem sve manje i manje, jedini svježi zrak koji dobivam je onaj koji ulazi kroz prozor. Jedan liječnik mi je propisao alkohol, drugi ga zabranio, treći me stavio na vodu i sokove… izluđuju me! Na posljetku je stigao profesor koji nam je obiteljski prijatelj. Obećao je da će mi pronaći odgovarajućeg liječnika. I pronašao ga je. On je sada već osam godina moj liječnik. Često navodi da se u mom slučaju ništa ne može učiniti, da je suočen sa snagama jačim od medicine, što sprečava najmanje olakšanje, a s druge strane onemogućava moju smrt. S medicinskog stajališta trebala sam umrijeti prije puno godina. Moj liječnik nije neki vjernik, ali morao je priznati da se radi o čudu. Ja ne radim ništa, samo slijedim svoje bolesti najbolje što mogu. Često mi predlažu da idem u Lourdes ili Loreto. Moj mi je župnik ponudio da ide sa mnom besplatno. Ali, iako sam mu zahvalna, odbila sam. Ono što je darovano, nije traženo. Odričem se milosti zdravlja koja bi mi mogla biti odobrena u korist nekog drugog bolesnog bića. Samo pomislite kako će mi biti lijepo u raju, tamo ću se susresti s onima koji su bili izliječeni kroz moje odricanje! Jako sam sretna kad patim! Moja misija je patnja. Svi imamo razlog za svoje postojanje i svoju misiju, danu od Stvoritelja. Moja je trpjeti i voljeti. Patiti za one koji nisu u stanju patiti, voljeti za one koji nisu u stanju voljeti. Ne mislim na sebe, vjerujem Isusu i stavljam se u njegove ruke.
Njezine patnje bile su Božja volja za dobrobit i spasenje drugih duša Svjedočanstvo Marte Diciotti, Marijine domaćice i prijateljice, preuzeto iz knjige „Sjećanja žena koje su poznavale Mariu Valtortu“: Jedan naš poznanik razgovarao je s Padre Pijom o Mariji. Rekao mu je kako ona jako pati. Padre Pio je odgovorio: „Da, da, znam, znam. Ali ako mogu učiniti bilo što, to će biti za njezinu dušu. Ne mogu učiniti ništa za njezino tijelo, kako bih ublažio njezine nevolje.“ Za vrijeme tog razgovora, osjećao se jak miris ruža. Padre Pio nije mogao učiniti ništa za njezino tijelo kako bi ublažio njezine patnje – ne zato što nije mogao dobiti iscjeljenje za nju (koje je dobio za bezbroj drugih ljudi tijekom svog života), već zato što su njezine patnje bile Božja volja za dobrobit i spasenje drugih duša. Sveti Padre Pio i Maria Valtorta dva su najveća proroka, mučenika i duhovnika 20. stoljeća, koji su bez sumnje doživjeli višestruku povezanost na nadnaravnoj razini za vrijeme svog života na Zemlji i koji sada uživaju u zajedničkom druženju na nebu. Ovaj članak povezao je nekoliko svjedočanstava koja potvrđuju da je Padre Pio priznao da je Valtorta istinska mističarka i žrtvena duša, čiji su zapisi dani od Boga za dobrobit drugih. No, sveti Padre Pio nije jedini koji je podržao djelo Marie Valtorte. Učinili su to i mnogi drugi.
Izvor: BOOK| Bardstown.com
