Ova nas tri grijeha izrazito udaljuju od Boga! Da bismo se približili Bogu, moramo se odreći oholosti, velikodušno prihvatiti nauk našega Gospodina i oprostiti onima koji su nas povrijedili. Potrebno je otkriti svoje obrasce oholosti i neposluha i odreći ih se s Božjom pomoću kroz molitvu. Čini se da opraštanje ide najteže, djelomično zbog oholosti ili neposluha, ali najviše zbog duboko emotivnih razloga koji obilježavaju okolnost u kojoj nas netko ranjava. Koji god bili razlozi nepraštanja, oslobođenje neće biti moguće dok ne oprostimo. Čovjek jednostavno mora raditi protiv svoje oholosti, neposluha i nepraštanja, ako želi doći do oslobađanja i ozdravljenja.
OHOLOST
To je temeljni grijeh koji vodi do drugih grijeha. Luciferov grijeh oholosti odveo ga je do toga da se pobunio protiv Boga, a sve je završilo tako da je protjeran iz raja postavši sotonom (tužiteljem). Oholost doista ubija. Ona kaže: „Ja to mogu sam! Ja se mogu izvući iz svojih problema bez Boga i bez ičije pomoći.“ Ne, mi to ne možemo. Mi apsolutno trebamo Boga i očajnički trebamo jedni druge.
Oholost također kaže: „Ja znam najbolji i najučinkovitiji način, pa kako se drugi usuđuju da mi u tome smetaju?“ ili „Kako mogu stvari ne ići po mom ?“ ili „Kako se netko osuđuje stati na put tome što ja želim učiniti?“ Ohola osoba želi pokazati da je glavna i nastoji da bude sve po njenom. Ne dopušta nikome da joj bude jednak, a kamoli da bude ispred nje. Ne podređuje se crkvenom autoritetu niti traži mišljenje Crkve, provodi svoju volju tvrdeći da služi Bogu. Nesposobna je za zajedništvo koje nije po njezinom. Oholost napada one osobe koje su skoro savršene u nekoj vrlini ili daru.
Pokazatelj oholosti je nestrpljivost. Situacije u kojima nestrpljenje otkriva našu oholost jesu kada ne možemo naći ključeve od auta, ili kada kasnimo na sastanak, ili kada netko vozi presporo ispred nas na autocesti ili kada se računalo pokvari i prekine nam tijek misli. Nestrpljenje je sestra oholosti jer je najčešće uzrokovano željom da se stvari odvijaju po mome, u vremenu koje ja odredim i prema mome izboru.
Oholost je također pokretač egoizma, kada netko misli više na sebe nego bi trebao. Ona, također, stoji iza lažne poniznosti, kada se pretvaramo manjima nego što jesmo. Kada govorimo sebi i drugima da nismo nizašto, da ništa ne vrijedimo, kada se ne želimo pouzdati u Božje milosrđe. Takva osoba ostaje u svome svijetu žalosti i frustracije, razočaranja i lijenosti. Oholost je ona snaga koja uzrokuje otpor prema zakonitom i pravom autoritetu, bilo da se radi o autoritetu roditelja , učitelja, policije, vlade, zaposlenika ili Crkve. Plod oholosti je razdor i podjela. Oholoj osobi može pomoći samo poslušnost. Oholost je izvor mišljenja da smo bolji od drugih, kada smo puni sebe i osjećamo prezir prema drugima, susjedima, kolegama, članovima obitelji, zajednice ili prema crkvi i njezinim službenicima. Kada nešto ne ide kako treba, greške redovito tražimo kod drugih, a nikako ili vrlo rijetko kod sebe.
Oholost pokazuje svoje ružno lice na suptilan način kada smo neodlučni da se ispričamo, kada tražimo svoje pravo, samo zbog toga što je to naše pravo, kada smo neljubazni, ljubomorni, nagli, neraspoloženi, kada mrmljamo na povrede koje su nam nanijeli drugi, u depresiji i očaju, ili kada tražimo da nam priznaju da smo u pravu, pa iako jesmo u pravu, možda se radi o nevažnoj stvari ili se moglo napraviti na drugačiji način (to je česta pojava u brakovima, obiteljima i prijateljstvima). Oholost se manifestira i u navezanosti na vlastito mišljenje, svjetonazor ili djelo. Katkada to može biti i dobra stvar (ideja), ali se u njoj ističe pojedinac i njegovo djelo, a ne prvotno, slava Božja. Stoga, učimo od svetaca koji su pozorno u molitvi bdjeli nad tim da prepoznaju što je Božja volja, kako vapije sv. Franjo Asiški: Gospodine, što ti želiš da činim?
Još neki pokazatelji oholosti su: kada smatramo sebe zaslužnima za darove ili posjedovanje i na taj način odbijamo priznati da je to što imamo zapravo dar Božje providnosti; hvaleći se svojim postignućima, kao da ona nisu, prije svega, rezultat Božje milosti i božanske dobrote, umanjujući svoje poraze, pridodavajući sebi kvalitete koje zapravo nemamo, uveličavajući pogreške i mane drugih ili stalno inzistirajući na manama i pogreškama drugih. Oholost gradi neprijateljstva. Sljedeći odlomci Svetog pisma potvrđuju nam koliko je poniznost važna, ali i to da je duhovni sukob rezultat oholosti.
"Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama! Očistite ruke, grešnici! Očistite srca, dvoličnjaci! Zakukajte, protužite, proplačite! Smijeh vaš nek se u plač obrati i radost u žalost! Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti!“ (Jak 4, 6-10).
"Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Nadpastir, primit ćete neuveli vijenac slave. Tako i vi, mladići, podložite se starješinama; svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost. Ponizite se, dakle, pod snažnom rukom Božjom, da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu povjerite njemu, jer on se brine za vas. Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Opirite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu. A, Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi“ (1 Pt 5, 1-10).
Čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno".(1 Pt 3, 4)
Veliki crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski kaže: "Što smo ponizniji u neuspjehu, čvršći smo u vrijeme kušnje".
Sv. Kasijan, učitelj unutanjega života, reče: „ O kako je oholost veliko zlo! Njoj se ne mogu suprotstaviti ni anđeli ni druge protivne sile, već se mora suprotstaviti sam Bog.“
Ispitajte se o navodnim i drugim oblicima oholog ponašanja, a zatim molite sljedeću molitvu;
Dragi Bože, ti si rekao da pred slomom ide oholost i pred padom uznositost (Izr 16,18). Priznajem da se nisam dovoljno odrekao samoga sebe, svakodnevno uzimao svoj križ i slijedio Tebe. Mnogo sam puta radio po svojoj volji, svojim snagama, znanjem i prosudbama, ne pitajući što je Tvoja volja. Žao mi je što sam na taj način davao neprijatelju da upliva u moj život. Odričem se oholosti, kao izvora svih zala i ponizno molim za oproštenje. Time neka je poništen svaki neprijateljski utjecaj na moj život. Udjeli mi budnost da uvijek bdijem nad čistoćom svoga srca i tijela. Osposobi me da u ljubavi služim drugima, da ti u njima iskazujem dužnu čast i poštovanje. To te sve molim po zagovoru Blažene Djevice Marije, tvoje ponizne službenice i svih svetih tvojih. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
