Kada sam prvi put pročitala Papine misli o ogovaranju bila sam u isto vrijeme iznenađena i slomljena. Njegove riječi tako su snažne. Nikada nisam mislila za sebe da sam netko tko ogovara, ali kada sam malo bolje razmislila bila sam tužna jer sam shvatila da ustvari i ja ogovaram, a što je još gore, nikada to nisam promatrala kao nešto važno. Radila sam to bez razmišljanja. Ogovaranje je široko rasprostranjena pojava i vjerojatno smo svi bar jednom ogovarali.
Ogovaranje se često i ne primijeti kao takvo; dogodi se da već ogovaramo prije nego shvatimo što radimo. Teško je zaustaviti tu naviku. S tim na umu, želim istaknuti neke od Papinih riječi o ogovaranju u nadi da će pomoći u sprječavanju ove ružne navike.
„Ogovaranje, to je tako pokvareno. Na početku se čini da je to nešto u čemu uživamo i što je zabavno, kao komad slatkiša. Ali na kraju nam ogovaranje ispuni srce gorčinom i truje našu dušu.”
Papa Franjo je u pravu. U ogovaranju se mogu naći elementi koji zbližavaju ljude. To može biti trenutak kada shvatiš da osoba koja tebe živcira i drugima ide na živce. Potrebno nam je shvaćanje da nismo sami u stresnim međuljudskim odnosima. Svi mi trebamo potporu i solidarnost kada se suočimo s ljudima koji nas povrjeđuju. Međutim, tanka je granica između toga i osvete u obliku ogovaranja. Kada padnemo u zamku ogovaranja, dajemo sebi za pravo dijeliti pravdu drugima tako što ih uništavamo svojim riječima. Destruktivne riječi nikada ne mogu biti konstruktivne. I tada razvijamo negativan stav koji s druge strane truje nas.
Papa Franjo također kaže: „Ogovaranje je ‛kriminal’ dokle god uništava prije nego uzvisuje sliku Boga prisutnog u drugima.”
Ako je netko povrijedio nas ili drugoga teško ga je promatrati kao sliku Boga, kao nekoga koga je Bog iz ljubavi stvorio isto kao i nas. Osoba koja ogovara odbija vidjeti osobu koju ogovara kao nekoga koga Bog voli i nekoga tko se može promijeniti i rasti u vjeri baš kao i mi. Papa dodaje i sljedeće: „Ogovaranje je terorizam jer osoba koja ogovara je poput terorista koji baci bombu i odšeta, uništavajući; uništava svojim jezikom, ne radi na stvaranju mira.”
Teško je čitati ove Papine riječi. Ne sviđa nam se da budemo uspoređeni sa tako zlim ljudima, posebno zbog toga što su toliko prisutni u današnjem svijetu. Ratovi počinju riječima i ako želimo učiniti nešto za mir u našem svijetu moramo početi s mirom u našim srcima i u našim odnosima s drugima.
„Oni koji žive osuđujući svoje susjede, pričajući loše o njima licemjeri su jer nemaju snage i hrabrosti priznati svoje mane.”
Ovaj citat je ključan u razumijevanju toga zašto ogovaramo i zašto je ogovaranje toliko prisutno u svakodnevnoj komunikaciji. Ogovaramo iz straha da nismo sami sebi dovoljno dobri. Ogovaramo da bismo rekli sebi: „Ja to nikad ne bih uradio. Ja sam dobar.” Želimo naći toliko potrebno ispunjenje omalovažavajući druge. Ignoriramo svoje mane, a one time postaju sve veće i veće, ali mi to ne želimo sebi priznati. Sve dok ignoriraš nešto, ono ima moć postati još strašnije i sve ga je teže prebroditi. Potrebna je hrabrost da bismo prihvatili svoje mane, ali to znači da možemo pronaći oprost kako bismo ih prebrodili.
Istina je da svi mi u nekom trenutku želimo pobjeći od samih sebe, pobjeći od grešaka koje smo napravili, od dijelova sebe kojih se stidimo i od osobe za koju nas je strah da ćemo postati. Jednostavnije je poniziti druge i uzdići sebe nego suočiti se sa samim sobom. Ali kad se suočimo sa samim sobom, pad nije toliko bolan koliko smo očekivali jer nas čuvaju ruke našeg Oca spremnog ponuditi nam „lijek” koji tako jako trebamo.
