Čemu služe pustinjaci, klauzurne sestre, osamljenici molitelji, ljudi koji život posvete Bogu u molitvi....za koga? Koja je njihova svrha, tko ih hrani, čime pridonose?
Cijelu povijest bilo je takvih pitanja. Čak i u Crkvi, od svećenika i biskupa. Kao zašto nisu u izravnom kontaktu sa ljudima.
E pa zato jer su u izravnom kontaktu s Bogom i tada nitko nije bliži i korisniji ljudima od njih. Ne treba se brinuti za njihovo preživljavanje, što će jesti i piti. Bog će se pobrinuti preko duša koja neće postavljati suvišna pitanja.
Nitko ne voli vojnike sve dok neprijatelj nije pred vratima. A tko je neprijatelj čovjeka? Gdje je on, spava li ikada, kuca li na vrata ili provaljuje? Tko će stražariti dok spavaš, dok se bojiš, kada ne vjeruješ?
Bog poziva neke duše, vrlo rijetke, koje imaju srce poput majki bolesne djece. To su tihi junaci. Ne boj se, tiho će moliti, neće te probuditi već će otići u pustinju potući se neprijateljem čovjeka, krvariti će za tebe iako nisi pitala, umirat će svemu da ti živiš Bogu.
Oni su specijalne jedinice. Ne čekaju neprijatelja pred vratima da te brane kada provali već idu daleko naprijed, duboko u središte pustinje, u muku i bol...u napuštenost i osudu križnog puta, na kalvariju će se popeti za tebe neke duše koje možda nikada nećeš sresti na zemlji. I neće te ništa pitati, samo će se boriti za tebe. Jer ih Bog šalje.
I sada, kada ti je teško, ne brini, netko sklaplja ruke za tebe. Trpi i ratuje sa zlim za tvoj mir. Ne brini, Bog o svemu vodi računa.
Za sve se brine. Jer te voli. Voli te Onaj koji sve drži na dlanu. I tvoje suze i tvoje srce. Sve tvoje. Pusti mu, samo mu pusti da te voli. I ne brini. Ne brini. Samo moli i voli.
