Molitva krunice po sebi je zajedništvo s Marijom i Isusom u radosti, žalosti i slavi. U tome zajedništvu obitelj raste po uzoru na Svetu obitelj. Pojedinac, obitelj i zajednica traže svoje uzore i ideale. Moleći krunicu u obitelji - roditelji s djecom, mladi sa starima, zdravi s bolesnima - pred svojim očima imaju primjerni život Isusa, Josipa i Marije. S njima živjeti svoje konkretno obiteljsko zajedništvo, i za roditelje i za djecu znači svakodnevno imati novi poticaj na međusobnu ljubav i poštovanje. U obitelji se tako uči kako se živi radost, kako se nosi križ i bol, kako se ostvaruje iskustvo uskrsnuća. Obitelj molitvu treba staviti na prvo mjesto i ne dopustiti da posao i svakidašnje obveze uguše duh molitve, veli Gospa u poruci od 1. studenog 1984. U istoj poruci poziva na obnovu molitve jer su poslovi, očito, ugušili molitvu.
Kad znamo stanje glede molitve u svojim obiteljima, tek tada možemo shvatiti zašto Gospa naglašava da molitvu treba staviti na prvo mjesto. Zar u mnogim obiteljima molitva nije upravo na zadnjem mjestu, ako nije i posve nestala? Koliko obitelji moli tek onda kad se svi dnevni poslovi obave, kad je čovjek umoran te jedva može išta činiti osim gledati ono što mu se bez ikakva osobnoga napora i sudjelovanja pruža na televiziji? Pravi odgovor na ovu Gospinu poruku jest dan započeti zajedničkom molitvom, što je u mnogim obiteljima, prema njihovim uvjerenjima, praktično nemoguće. Zbog gledanja kasnih večernjih tv programa izgubilo se jutro u obitelji, a izgubljeno jutro uglavnom znači i izgubljen dan; neostvaren susret izjutra onemogućuje susrete tijekom dana.
Po najdubljoj čovjekovoj naravi i obiteljskom zajedništvu, ništa ne bi bilo normalnije kao upravo zajednička jutarnja i večernja molitva. U poruci od 25. kolovoza 1995. Marija poziva da obitelj dan počne jutarnjom, a završi ga večernjom molitvom, molitvom zahvale. Dakle, sadržaji jutarnje i večernje molitve jasno su određeni. Izjutra se obitelj pojedinačno i zajednički odlučuje za Boga i njegovu svetu volju. Odlučiti se i moliti da u svakom čovjeku susretnemo Boga, a u svemu što radimo da vršimo njegovu volju. U jutarnjoj molitvi treba svjesno i zahvalno prihvatiti novi dan kao veliki dar i staviti se na raspolaganje Bogu i ljudima.
U večernjoj molitvi do izražaja treba doći zahvalnost. Sve što preko dana činimo zacijelo nam je omogućila ljubav Božja. Zahvalnost znači priznanje da nam je Bog dao darove. Zahvaljujući, čovjek se bori protiv oholosti i opasnosti da sebi pripiše zasluge za djela koja je učinio. Zahvalnost pripada Bogu i drugima, a to znači prepoznati Božje djelovanje u svojemu životu i u životu svoje obitelji te biti potpuno svjestan da je to dar. Zahvalnost je najdublji izraz vjere i povjerenja u Boga. Tko zahvaljuje, priznaje da sve dobro dolazi od Boga.
Isto tako, tko zahvaljuje, taj se može pravo i pokajati jer će moći lako shvatiti da je proigrao Božje darove i slijedio više svoju, nego volju Božju. Obitelj koja izjutra zajednički moli da dan provede u miru i ljubavi, međusobnom poštovanju i uspješnom radu, zacijelo će duhovno napredovati i s duhovnim napretkom biti sposobna živjeti sve vrjednote koje krase jednu obitelj. Također je važno da obitelj na koncu dana zajednički pogleda što se tijekom dana dogodilo, da zahvali za dobro, da se pokaje za zlo i grijeh, a ako je bilo uvrjeda i nesporazuma, da oproste jedni drugima. To je uvjet za mir u obitelji i za miran san. Tko u obitelji odlazi na noćni odmor, a da se nije pomirio s drugima, da im nije oprostio, taj se ne može odmoriti jer ranjena duša sebi ne može naći odmora.
Obnoviti obiteljsku molitvu znači obnoviti susrete s Ocem nebeskim koji nas u svome sinu Isusu Kristu neizmjerno ljubi. Kroz molitvu zahvaćenu Kristovom ljubavlju obitelji će moći sve shvatiti i prihvatiti, pa i najteže križeve i bolesti (poruka od 25. siječnja 1992.), križevi i bolesti rađat će mirom i zajedništvom. Razgovor s Ocem nebeskim znači isto toliko, i još više, koliko znači razgovor s ocem u obitelji. Obitelj bez međusobnog razgovora gubi temelje i osnovni izraz svoga zajedništva. Gospa nas na obnovu molitve također poziva i u poruci od 7. ožujka 1985.U poruci od 6. prosinca 1984. Gospa ponavlja poziv na obiteljsku molitvu i prigovara nam da je nismo poslušali. U toj poruci posvješćuje nam da sve čini jer je Bog šalje i govori nam u njegovo ime. Tko ne sluša njezin poziv, ne sluša Boga koji je šalje u svoje ime.
Problem poslušnosti župne zajednice Marija ponavlja u poruci od 14. veljače 1985. Neposlušnost župne zajednice uzrokuje žalost u Marijinu srcu i ponovni poziv da obitelji slušaju i moraju moliti obiteljsku molitvu. U Marijinim porukama u Međugorju izraz “morati” vrlo je rijedak. Pedagoško-metodološki gledano, ovaj izraz ne ugrožava naglašenu činjenicu odgovora s ljubavlju niti dovodi u pitanje Marijinu strpljivost, nego objašnjava njezinu veliku želju da obiteljima pomogne živjeti u pravom susretu s Bogom.
fra Slavko Barbarić
