U mojoj svijesti On je bio mistični Krist, potpuno nepoznat, potpuno dalek, netko koga se usput sjećamo i tko nije naročito poželjan ni potreban. Vidjela sam samo tamu, svuda samo prazne duše, razočarane poglede. U trenucima tjeskobe otimali su se krici:
“Čemu ta beskrvnost u nama? Čemu moj život? Čemu sve patnje, tjeskobe i nesigurnosti? Čemu toliki bolovi? O, gdje si, Kriste, pomozi mi naći te!”
Bilo je mučno. Htjela sam svu radost i sreću samo za sebe… Dani su mi prolazili u traženju… Praveći znak križa, znala sam reci: “Ja sam kršćanka!”
Dugo sam imala slijepo srce i oči, ali on je bio strpljiv. Trebalo je dugo vremena dok sam shvatila simbol križa, kad sam zaista prvi put čula svagdanju molitvu “Oče naš” koja mi je tad postala bliska i razumljiva. Njegov život i Njegove riječi čine mi se tako genijalne i nove. Doživjela sam sreću novog otkrića i to sretno otkriće ne želim izgubiti. Pomaže mi ogledati se na čistom izvoru i vidjeti svoje uprljano lice. Pomaže mi na vrijeme dignuti se i ponovo početi. Vjerujem kako me Krist nikada neće ostaviti jer ga molim za to.
I svaki mu dan želim otvoriti vrata neka uđe jer se jedino tako mogu oslobađati robovanja grijehu.(Ankica, studentica)
Jedna djevojka je napisala:
“Sreća se nastanila u meni čim sam shvatila
kako si ti, Kriste, moja najveća ljubav!”
Izvor iz knjige: Primjeri potiču i privlače, hrabre i opominju /Autor teksta: Fra Petar Ljubičić
