Ne dolazi lišiti nas muka, nego naprotiv: dolazi on pozvati nas da još radikalnije izaberemo život kakav bijaše i njegov. To je poruka kršćanstva uvijek i za sva vremena. Krist ne dolazi riješiti nas trpljenja. Nego pokazati zašto su ona tu. Krist ne dolazi spasiti nas od svih nepravdi. Nego pokazati nam snagu krotkosti. Ne dolazi On roditi se kako bi samo donio pjesmu, veselje i zabavu u naše živote. Nego nas učiniti odvažnima i u susretu sa žalošću. Niti On traži bezbrižne partijanere koji znaju mnoštvo pjesmuljaka, niti takve zove; nego treba vojnike koji idu prvi, spremni na sve, i uvijek prisebne, koji prave strategiju, razumne i mudre, koji znaju držati konce u svojim rukama, a spremni su na svaku nedaću. Niti traži one koji će biti upadljivo oduševljeni Duhom njegovim, nego ponizne crve koji neprestance bdiju. Niti On dolazi naučiti nas tehnikama zaoboravljanja, niti samo pozitivnog mišljenja, niti bezbrižnom životu. Nego dolazi ohrabriti nas da sve svoje dane ma kakvi jesu živimo s vjerom, i da svoje brige koje imamo, još čvršće primimo kao križ na pleća, noseći ih bez tjeskobe, s nadom.
On nikada nije rekao da se ni za što ne brinemo. Nego samo: da se ne brinemo tjeskobno; da se ne brinemo u strahu. Ne da se uopće ne brinemo, nego naprotiv, da brinemo o svemu živome. Ali ne da postanemo i zabrinuti. To su dvije različite stvari. Brojni to ne shvaćaju, pa traže i nude duhovnost bezbrižnosti, nude kršćanstvo bez odgovornosti. Život bez muka i neprijateljstava. Život s osmijehom, koji osuđuje svaku drugu emociju.
To nije Božje. On ne dolazi od našega života učiniti pekmez. Nego nas naučiti da prepoznamo koji križ je naš, da ga izaberemo; koje trpljenje je vrijedno života. To je i poruka rođenja Kristovoga, i ujedno prva zamka ispravnog shvaćanja Božića. To je istovremeno krivo shvaćanje kršćanstva, i to predstavlja zaglušivanja Kristovog poziva na nasljedovanje. Svatko je pozvan paziti da taj poziv zagluši i u vlastitoj duši, ma od koga sladunjave ponude dolazile.
