Reći nekome svoje ime znak je povjerenja i prijateljstva. Svatko štiti svoje ime. Po tome je prepoznatljiv. Naša su imena vizitka. Čim kažeš kako se zoveš, netko će to tvoje ime odmah poistovjećivati s ponašanjem, s izgledom…
„Kod nas su bili Marko i Ivica, ajme što su oni radili, neću nikada da se moj sin tako zove. Moj bivši dečko zvao se Mate pa ni slučajno da se moje dijete tako zove. A… kod nas u vrtiću bila je lijepa Jasna i Mirna i Ana i Iva pa hoću da mi se tako kćer zove.“
Kada su ljudi u prijateljskom odnosu, imaju povjerenja u sebe, dosta specifično mijenjaju svoja imena. Na primjer u braku, kroz prve dvije godine čuju se imena koja se povezuju s nebeskim tijelima kao što su: sunčice moja, zvijezdice moja, kasnije, kad se malo umore onda nastupa životinjsko carstvo: Konju jedan, kravo i sl.!
Posebno mjesto među prijateljima zauzimaju nadimci. Mama svoje dijete zove posebno na primjer moja me zove Arek, Arečku, Arusiu, ali nikada Arkadiusz. To su rezivirani oblici samo za neke ljude.
U glavnom, prema tome svemu što sam izgovorio radi se o jednoj osobi iako ima više imena ili nadimaka. To je jedna osoba koja nosi svoje posebno ime.
Neki možda ne vole svoje ime, ne ide vam uz prezime? –ali tako ste upisani u nebesku knjigu. Bog vas pozva pod vašim imenom. On veli: Marinko, Slavko, Brunhilda, ja te volim!
Bog nam je otkrio svoje ime. Učinio se poznatim te nam po tom imenu osigurao pristup k sebi. U Starom zavjetu Boga poznamo po Imenu JAHVE, dobar Otac. On jest. U Novom zavjetu taj se isti Bog zove Isus Krist, Sin Božji, naš brat koji je ljudima objavio Oca! Taj se isti Bog zove Duh Sveti! Bog nam je objavio svoje ime da s Njim komuniciramo, da se Njemu jedinomu klanjamo, i da ga ljubimo kao što On nas ljubi.
On želi da zazivamo samo Njegovo Ime, jer je On ljubomoran Bog (Izl 34,14). Zazivati Božje ime znači iskazati Bogu štovanje, moliti Mu se, samo njemu vapiti. Zato se Njegovo ime ne smije izgovarati uzalud.
Ono je zato da se Bogu pokloni, a ne Boga iskuša.
Često se uhvatimo s riječima: O Bože Moj, Isuse… iako ih možda izgovaramo na engleskom. No Božje ime postalo je nekima zarez, točka, poštapalica. Čak i nama ne pada više na pamet kako Ga i kada izgovaramo pa stalno izgovaramo Njegovo ime: Bog te blagoslovio, Bogu hvala, Bogu iza nogu, pitaj Boga gdje, samo Bog zna… Mi to činimo automatski, to više nije od srca. Ukoliko je to svjesno i od srca, onda je sve u redu. Čuvajmo se automatizma, to znači uzaludnog izgovaranja Božjeg imena. Čak znamo koristiti biblijske citate u vicevima, jednostavno svetost nam više ništa ne predstavlja.
• kriva zakletva – poziva Boga da bude svjedok laži. Isus nas upozorava da se nikako ne kunemo jer nismo sami po sebi u stanju učiniti ništa, zato neka naša riječ bude
DA-DA, NE-NE. ŠTO JE VIŠE OD TOGA OD ZLOGA JE! Svaka prisega uključuje odnos s Bogom
• zaštitimo sve što je sveto, zaštitimo svakog sveca. Pitaj se kako činiš znak sv. križa, koji je zazivanje imena Božjega. Mnogi to čine nesvjesno.
• Primjetih da se često koristi riječ: BOGME ili BOME. Istražih tu riječ. Nažalost to je kratica psovke!
Na ime Isusove prigne se svako koljeno. Svi zlodusi bježe pred Isusovim imenom i dršću. Mnogi su spašeni po Božjem Imenu. Sada znate tko ne voli Božjeg imena. Sotona prezire Boga i Božje Ime. On ispušta iz svojih pandža otrov, koji se zove psovka. To je Bogopsovka, koja udara u Božju ljubav. To je sotonsko lajanje protiv Božje ljubavi. Taj govor zaziva prokletstva i nesreću. On je početak smrti. Neki to ne žele priznati, tvrdeći da je to uzrečica, poštapalica. Međutim to je put u pakao.
Kršćani s poštovanjem izgovaraju Božje ime, a tako i čovjekovo ime jer je ime duboko povezano s identitetom i dostojanstvom osobe. Od starine kršćani traže za svoju djecu ime s popisa svetaca, a ne red karpeta. To čine u vjeri da će im njihov imenjak biti zaštitnik i primjer te da će ih posebno zagovarati pred Bogom.
pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek, Hrvatska/ duhos.com
