Čistoća i duhovna sloboda
O unutarnjoj čistoći je već bilo govora u prethodnom članku (Unutarnja čistoća kao preduvjet za duhovno prijateljstvo). Spomenimo ovdje samo činjenicu kako se u pravom duhovnom prijateljstvu poštuje, ne samo tjelesna, emocionalna i duhovna čistoća, nego se bdije i nad svim što bi moglo spriječiti posvećenje druge osobe. Radi se o dubokom susretu muške i ženske duše u kojoj svaka daje i prima, ali na takav način da srce ostaje cijelo, čisto, ispunjeno ljubavlju. Svaka osoba daje sebe (duhovno), svoju brigu, pažnju, molitvu, savjet po nadahnuću, te prima na jednak način od drugoga iste stvari. Budući da na različit način funkcioniraju muška i ženska duša, upravo ta komplementarnost obogaćuje oboje, a sve u velikoj unutarnjoj slobodi – mogu jedno bez drugoga, a opet se u susretu jedno s drugim obogaćuju. Da bi se to dogodilo, mora se – terminologijom sv. pape Ivana Pavla II. – dogoditi otkupljenje spolnosti. Tada će čistim srcem u slobodi djece Božje moći gledati jedno drugo kao dar, a toj čistoći neće smetati njihova komplementarnost i duhovno nadopunjavanje, jer preobraženo srce ljubi duhovnom ljubavlju i nadvladana je zamka duhovne požude.
Jasnoća
Još jedna od bitnih karakteristika duhovnog prijateljstva je jasnoća – obje duše znaju da im je cilj biti sjedinjen s Bogom, ljubiti Boga iznad svega. Iz te ljubavi prema Bogu rađa se susretljivost i pažnja prema bližnjemu u nakani zajednički težiti kršćanskom savršenstvu i podupirati se međusobno na duhovnom putu. Nema dvosmislenosti. Odnosno, ondje gdje nema te nakane srca ljubiti Boga iznad svega i ljubiti bližnjeg čistom ljubavlju, i gdje nema takve čistoće – sigurno nije riječ o duhovnom prijateljstvu! Potrebno je uvijek bdjeti nad duhovnim prijateljstvom i nad vlastitim srcem, te sve izručivati Mariji kako bi Ona bila Gospodarica i Kraljica duhovnog prijateljstva.
Zrelost
Kako bi se uopće moglo govoriti o duhovnom prijateljstvu, potrebna je određena zrelost, i jedne i druge osobe. Prihvaćajući djevičanstvo radi kraljevstva nebeskoga kao poziv, karizmu, zahvaćeni ljubavlju Krista kao nebeskog Zaručnika, ne odbacuju svoju spolnost, nego – darujući je Bogu – postaju svjesni radosti i obilne plodnosti u smislu duhovnog očinstva ili majčinstva, stoga je briga za spasenje duša također jedna od bitnih karakteristika duhovnog prijateljstva. Kako bi to bilo moguće, svaka od te dvije osobe mora sazriti, jer se ne radi samo o brizi za posvećenje sebe i druge osobe u duhovnom prijateljstvu, nego se, kroz dar duhovnog očinstva i majčinstva gleda dobro drugih duša, borba za duše, pa makar to tražilo odricanje i žrtvu. I što je više osoba izgrađena, više se može dati za kraljevstvo Božje, za druge duše.
Duhovna samostalnost
Da bi duhovno prijateljstvo moglo funkcionirati, potrebna je duhovna samostalnost, tj. važno je da svaka od osoba ima svoju duhovnost koju živi neovisno o drugoj osobi. To ne znači da neće moći izmjenjivati savjete ili dijeliti svoje borbe i iskustva, nego to samo znači da je bitno da mogu jedno bez drugoga i u načinu doživljavanja Boga. Svaka bi ovisnost o drugoj osobi u tom smislu značila “zalijepiti srce” za drugu osobu, a tu bi se barem s emocionalne strane (iz)gubila čistoća. Ovako put vjere jedne osobe neće predstavljati opterećenje drugoj osobi, nego će u svojoj izgrađenosti moći objektivnije sagledati duhovne potrebe druge osobe, te se znati postaviti, bilo da se radi o davanju savjeta toj osobi, bilo da se radi o molitvi za tu osobu, ili čak da se radi o odmaku od te osobe. Da, nekad i u duhovnim prijateljstvima dobro dođe odmak kako bi se osobe jedna bez druge izgradile još više u svom odnosu prema Bogu, i produbile u vjeri. To nije loša distanca u smislu: “Drugi me ne treba pa mi se ne javlja.”, nego dobra distanca, na izgradnju u stilu: “Drugome je sad potrebna samoća s Bogom kako bi mu izručio/la svoje nakane, potrebe, rane, itd. i iz ljubavi to prihvaćam da se ta osoba sad ne javlja i da treba odmak.” Iskreno, iz iskustva jednog duhovnog prijateljstva mogu posvjedočiti kako odmak dobro dođe i kako se još ljepše može susresti drugoga nakon tog odmaka, te se s još većom radošću može vidjeti unutarnja duhovna ljepota drugoga.
Zaključimo ovaj članak činjenicom kako je bitno da sve nabrojane karakteristike budu prisutne da bi se radilo o autentičnom duhovnom prijateljstvu. Bez unutarnje čistoće neće biti preobraženog srca koje gleda dobro drugoga. Bez jasnoće postoji rizik poigravanja tuđim srcem pod prividom duhovnih izgovora. Bez zrelosti se čovjek ne može brinuti ni sam za sebe, a kamoli za dobro drugoga i drugih duša, a bez duhovne samostalnosti nema istinskog susreta koji će u oba srca ostaviti trag slobode i odmora u Gospodinu (koji je posljedica susreta duša kod kojih postoji autentično duhovno prijateljstvo – istinski unutarnji odmor, olakšanje i blagoslov), bez opterećenosti. Ukoliko nešto od nabrojanog ne funkcionira kako treba, dobro je odmaknuti se od druge osobe i moliti da se ispuni Božja volja po pitanju želje za duhovnim prijateljstvom, podložiti svoju želju i volju volji Božjoj. Bog to neće uskratiti ako je to na dobro i na izgradnju i blagoslov, iako možda odgađa ili trenutno ne dopušta. No, ako nije njegova volja, bitno je ponizno prihvatiti, umrijeti sebi. Naposljetku, iako u duhovnim prijateljstvima dvije osobe koračaju skupa na putu svetosti, one nisu jedna drugoj svrha i cilj, nego su svrha i cilj života biti sjedinjen s Bogom u vječnosti! I gledajući iz te perspektive, slijede nabrojane smjernice na kojim kriterijima se može potvrditi autentičnost duhovnog prijateljstva.
