Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, ima i onih koji u srcu osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedovanje Isusa Krista. To su oni muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svećenici, redovnici ili redovnice.
Što je to duhovni poziv?
Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom pismu, a upravo različiti prizori Božjega pozivanja ljudi čine najdojmljivije stranice Biblije.
“Poziv Mojsija pred gorućim grmom (Izl 3), Izaije u Hramu (Iz 6), razgovor između Jahve i mladog Jeremije (Jr 1). Svi oni uprisutnjuju Boga u njegovu veličanstvu i misteriju, a čovjeka u svoj njegovoj istinitosti, u njegovu strahu i plemenitosti, u njegovim mogućnostima opiranja i prihvaćanja” (Rječnik biblijske teologije, ur. X. – L. Dufour i suradnici, Zagreb, str. 943).
Poziv na Bogu posvećeni život pretpostavlja s Božje strane milosni izbor (usp. Pnz 7, 7-10; Ef 1,4; 1 Kor 1, 26), a od onoga koji se odaziva traži se slobodan odgovor i pristanak (Post 12, 1-4; Iz 6, 8-9; Jer 1,7).
Kako se odnositi prema pozivu kojeg osjećamo u sebi?
Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva. Preko poziva mi se ostvarujemo. Zato Bog zove svaku osobu da odgovori na ono poslanje što je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Tako nalazimo većinu ljudi koja se posvećuje obiteljskom životu, ima i osoba koje se ne žene niti idu u redovnički život, nego se posvećuju služenjem među ljudima živeći u beženstvu. Ali ima i onih koji osjećaju da su pozvani živjeti kao redovnici i redovnice ili kao svećenici.
Kada se govori o pozivu kako pristupamo tome, što osjećamo?
1) Koji su tzv. prvi znakovi. Postoje mnogi načini za otkriti da li nas Bog zove. Kao najčešći znakovi mogu biti:
- želimo ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;
- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;
- osjećamo veliku suosjećajnost kada oko sebe vidimo ljude koji pate i traže pomoć;
- tzv. obični, normalni život koji sada živimo, možda nam se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećamo da nešto nedostaje.
2) Treba se biti iskren:
Prema samome sebi i prema Bogu; Zbog čega?
- zato što samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu
- treba se biti iskren zato što su mnoge mlade osobe koje se boje duhovnoga zvanja, i radije se skrivaju preko tisuću razloga da se ne odazovu;
- šteta je misliti ili promatrati poziv od Boga kao nešto što ne čini sretnim.
3) Trebamo imati neke kvalitete:
Ako nas dobri Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve ono potrebno za postati posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom kako se dublje živi poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otkrije što zapravo Bog želi od nje, a ne da se npr. uvjerava osoba da ima zvanje.
4) Sve ovo rečeno vodi do zaključka da je poziv PROCES: Poziv je dakle proces kao i sve drugo. Kao kada je mladić zaljubljen u neku djevojku, on i djevojka rastu u ljubavi međusobnim upoznavanjem, odricanjem, razumijevanjem itd. U pozivu je uvijek bitno sjetiti se da se Bog skriva kada zove, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.
Kako biti siguran da te Bog zove u redovništvo?
Ako osoba osjeća da je Bog zove, ali nije do kraja sigurna da je to njeno pravo mjesto, s vremenom će u osobi sve više rasti jasnoća što je za nju najbolje da odabere, no bitno je voditi redoviti sakramentalni život (sudjelovanje na Euharistiji i sakramentu pomirenja – ispovijedi). Također uvijek postoji mogućnost boravka u redovničkoj zajednici u kojoj se može upoznati način života i karizma Reda, a dobro je imati i duhovnoga vođu koji može osobu usmjeravati na slobodan odabir poziva.
Je li prepreka za samostan ako je osoba u zrelim godinama?
Nije prepreka. Danas veliki broj osoba dolazi u samostan nakon što su završili fakultete ili radili u nekim svjetovnim zanimanjima.
Treba li se ulaskom u samostan prekinuti svaka veza s obitelji?
Ulaskom u redovničku zajednicu, odn. samostan ne prekida se veza s obitelji. Štoviše, povezuju se još jače na duhovni način preko molitve. Ne zanemaruje se niti održavanje kontakata bilo preko posjeta ili na drugi način, vodeći uvijek računa, kao i u svemu, o umjerenosti. Na poseban način i sama redovnička zajednica povezuje se u duhovnom prijateljstvu s obiteljima svojih članova.
Kako roditelji mogu pomoći svojoj djeci koja osjećaju duhovni poziv?
Često puta mnoga djeca, već od djetinjstva u sebi znaju osjetiti klicu poziva na redovnički život. Roditelji ponajprije svojim životom i primjerom bude u djetetu onu klicu vjere iz koje se – kako ono sve više raste i sazrijeva – odlučuje za poziv. Kada dijete vidi roditelje koji mole, kada od njih usvaja molitve, kada ga odgajaju za dobro, za ljubav… tada se otvara prostor da dijete upozna Boga i što On od njega želi bilo u redovničkom ili u nekom drugom životnom pozivu.
Što napraviti ako poznamo nekoga tko ima poziv, a protive mu se njegovi najbliži?
Često puta roditelji, i s najboljim namjerama, ne dopuštaju svome djetetu da ode u samostan. Kao prvo, dobro je moliti se za tu osobu da joj Bog otvori put da se može odazvati. Nije loše niti porazgovarati s roditeljima, i obrazložiti im značenje odabira drugačijega stila života njihova djeteta, od onoga koji bi oni htjeli. Koji put važno je savjetovati osobu koja osjeća poziv da bude strpljiva dok se situacija ne smiri, jer ako Bog zove i ako se želimo odazvati, Bog će naći načina da “otvori” vrata za posvećeni život.
U svakom slučaju, na koncu svatko mora sam živjeti svoje životne odabire, bilo nesretan u prilagođavanju očekivanjima svoje okoline, bilo sretan u poslušnosti vlastitoj savjesti, nastojeći u ljubavi zadržati one preko kojih nam je Bog očitovao svoju ljubav.
Tko su časna braća?
Muški redovi i družbe ne sastoje se samo od redovnika klerika (tj. svećenika), nego i od redovnika laika (braća pomoćnici). No svi zajedno žive istu karizmu koju ostvaruje preko različitih poslanja. Svaki redovnik svećenik pozvan je da ponajprije svoje svećeništvo ostvaruje unutar zavjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Zbog toga su braća laici živa slika redovnicima svećenicima za onaj izvorni redovnički život kada do 8. st. nije bilo svećeničkoga ređenja za monahe.
Papa Ivan Pavao II., godine 1980. ističe da su braća pomoćnici ''prevažni za život Crkve, jer oni predstavljaju ovaj konkretan život evanđeoskih savjeta''.
Iako nisu svećenici, te se zato na prvi pogled ne ističe njihov udio u životu Crkve, njihove zasluge su ogromne jer je najbitnija snaga vjere i ljubavi koja se ugrađuje u njihovo služenje te tako donose neizmjerne plodove. Braća laici i braća klerici međusobno se nadopunjuju.
Dok su redovnici svećenici uključeni u mnoge pastoralne obveze, braća laici žive ono konkretno zajedništvo preko svakodnevnih poslova, te tako ostvaruju onaj nevidljivi apostolat ljubavi bez kojega nema autentičnoga poziva.
Izvor: duhovni-poziv.blogspot.com
