Za mnoge od nas odlazak na misu ponekad je nešto dosta drugačije od ostatka našeg života. Ali to ne znači da to dvoje nemaju nikakve veze jedno s drugim. Naprotiv: misa je slavlje Isusove smrti i uskrsnuća upravo u kontekstu naših vlastitih iskustava smrti i uskrsnuća.
Ne dolazimo na misu samo zato da bismo se prisjetili tko je Isus bio u dalekoj prošlosti, nego ponovno oživljavamo tko je Isus za nas, upravo ovdje, usred naših sadašnjih borbi.
U sredini mise je molitva u kojoj imamo posebnu priliku povezati otajstvo Isusove smrti i uskrsnuća s vlastitim iskustvima smrti i uskrsnuća.
Nakon priprave darova na oltaru, svećenik govori: “Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu svemogućem.” Obratite pažnju na iznenađujuće riječi “Moja i vaša žrtva”! To znači da na svaku misu i ti donosiš žrtvu! Žrtva nisu samo kruh i vino koji se donose na oltar: to je i duhovna žrtva nas samih!
Kad odgovarate, izgovarate riječi: “Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku, na hvalu i slavu svoga Imena, te na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.” Dok izgovarate te riječi, potičem vas da razmišljate o nekoj specifičnoj “žrtvi”, nekom konkretnom, izazovnom iskustvu koje donosite na misu toga dana. Možda bolujete od neke bolesti. Možda postoji svađa u vašoj obitelji. Možda se netko koga volite, ili vi sami, borite s nekom ovisnošću. Te terete, stvarne i neriješene kakve jesu, donesite na svaku misu, uz fizičke darove kruha i vina.
Prisjećajući se ovih “žrtvi” i prinoseći ih Isusu, podsjećamo se da, kao što Isus dijeli naša mala iskustva “smrti” – on je iskusio učinke patnje, sukoba i ljudske slabosti – to isto čini On s nama dijeleći iskustvo “uskrsnuća” – iscjeljenja, pomirenja i novopronađene snage, čak i usred slabosti.
Na svakoj misi obnavljamo sjećanje na Njegovu vjernost u našim životima. Prisjećajući se naše “žrtve” u toj maloj molitvi, ponovno budimo nadu da će nam On i dalje biti vjeran, ovdje i sada.
