No, njegova molitva provire iz tajnog vrela, kako daje naslutiti u dobi od dvanaest godina: “da mi je biti u onome što je Oca mojega” (Lk 2,49). Tu se počinje objavljivati novost molitve u punini vremenâ: sinovsku molitvu, koju je Otac od svoje djece očekivao, napokon će živjeti sam Sin jedinac u svom čovještvu, s ljudima i za ljude.
Evanđelje po Luki ističe djelovanje Duha Svetoga i smisao molitve u Kristovu služenju. Isus moli prije odlučujućih trenutaka svojega poslanja: prije no što će Otac posvjedočiti za njega prigodom Krštenja i Preobraženja, te prije no što će mukom ispuniti naum Očeve ljubavi. Moli također prije odlučnih trenutaka pri poslanju njegovih apostola: prije izbora i poziva Dvanaestorice, prije no što ga Petar prizna “Kristom – Pomazanikom Božjim” , napokon moli da u kušnji vjera apostolskog prvaka ne malakše. Isusova molitva prije spasenjskih događaja, koje Otac traži da ih ispuni, jest smjerno i puno povjerenja predanje njegove ljudske volje volji Oca punoj ljubavi.
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti” (Lk 11,1). Nije li Kristov učenik zaželio moliti tek nakon što je promatrao kako Učitelj moli? Tada istom može učiti od Učitelja molitve.Promatrajući i slušajući Sina djeca se Božja uče moliti Ocu.
Isus se često povlači u osamu, na samotno mjesto, na goru, osobito noću, da moli. U svojoj molitvi on nosi ljude: budući da je utjelovljenjem uzeo ljudsku narav, prinoseći sama sebe, i njih prinosi Ocu. On, Riječ koja je “uzela tijelo”, svojom ljudskom molitvom učestvuje u svemu što žive “njegova braća” (Heb 2,12); supatnik je njihovih slabosti da bi ih od njih oslobodio. Zato ga je Otac i poslao. Njegove riječi i djela bivaju onda kao vidljivo očitovanje njegove molitve “u tajnosti”.
Evanđelisti su od Krista, iz vremena njegova djelovanja, prenijeli dvije izričitije molitve. Obje započinju zahvalom. U prvoj, Isus ispovijeda Oca, priznaje ga i blagoslivlje jer je sakrio tajne Kraljevstva od onih koji se smatraju učenima i objavio ga “malenima” (siromasima blaženstava). Njegov kliktaj “Da, Oče!” izražava dubinu njegova srca, njegov pristanak “volji” očevoj, kao odjek onoga”Da” njegove Majke pri začeću i kao nagovještaj onoga “Da” što će ga On reći Ocu u smrtnoj borbi. Sva Isusova molitva jest u tom dragovoljnom pristanku njegova ljudskog srca uz “otajstvo volje” Očeve (Ef 1,9).
Drugu molitvu donosi sveti Ivan prije Lazarova uskrisenja. Događaju prethodi zahvala: “Oče, hvala ti što si me uslišao”, što podrazumijeva da Otac uvijek sluša njegovu molbu; i Isus odmah dodaje: “Ja sam znao da me svagda uslišavaš”, što znači da Isus, sa svoje strane, postojano ište. Tako, nošena zahvalom, Isusova nam molitva otkriva kako iskati: prije no što je dar darovan, Isus prianja uz Onoga koji daruje i koji sebe daje u svojim darovima. Darovatelj je vredniji od udijeljena dara, on je “Blago” i u Njemu je srce njegova Sina; dar je darovan kao “dodatak”.
Isusova “svećenička” molitva zauzima jedinstveno mjesto u naumu spasenja. Ona će biti razmotrena na kraju prvog odsjeka. Ona ustvari otkriva uvijek aktualnu molitvu našega Velikog svećenika i, istodobno, sadrži pouku o našoj molitvi Ocu, koja će biti razrađena u drugom odsjeku.
Kad je došao Čas da ispuni nacrt ljubavi Očeve, Isus daje naslutiti neistraživu dubinu svoje sinovske molitve, ne samo prije no što će se slobodno predati (“Abba (….) ne moja volja, nego tvoja neka bude”, Lk 22,42), već do posljednjih riječi na Križu, kad molitva i predanje postaju jedno: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34); “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23,43); “Ženo, evo ti sina. (…) Evo ti majke.” (Iv 19,26-27): “Žedan sam” (Iv 19,28); “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34)[ ; “Dovršeno je” (Iv 19,30); “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46), sve do “velikog krika” kada izdahnu predavši duh.
Sve nevolje čovječanstva svih vremena, podjarmljena grijehom i smrću, sve molitve i zagovori u povijesti spasenja, obuhvaćeni su tim vapajem utjelovljene Riječi. Otac ih, sada, prima te iznad svih očekivanja uslišava uskrisujući svoga Sina. Tako se ispunja i izvršuje događaj molitve u Božjem naumu stvaranja i spasenja. Psaltir nam daje njezin ključ u Kristu. U trajnom “danas” uskrsnuća Otac kaže: “Ti si Sin moj, danas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske” (Ps 2,7-8).
Poslanica Hebrejima dramatičnim riječima izražava kako Isusova molitva izvodi pobjedu spasenja: “On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti; premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i postigavši savršenstvo posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja (… )” (Heb 5,7-9).
