Osnovnu školu pohađao je u rodnome gradu u školi "Nikola Tesla" sve do nemiloga domovinskog rata 1992. godine, kada je izbjegao u Hrvatsku. Godinu dana nastavio je školovanje u osnovnoj školi «Gradec» kod Vrbovca, 40-ak kilometara od Zagreba. Za Božić 1993. g. odlazi s roditeljima u Njemačku, u glavni grad Berlin, tri godine nakon pada Berlinskog zida. Tamo prvo dvije godine uči njemački jezik, budući da nije znao niti jednu jedinu njemačku riječ. Zatim nastavlja daljnje školovanje, gdje pohađa 9. i 10. njemački razred. Bio je aktivni član, suradnik i glavni ministrant u tamošnjoj Hrvatskoj katoličkoj misiji (HKM). Svjedoči to i činjenica da ga je tadašnji voditelj misije fra Jozo Župić OFM poslao na tečaj voditelja ministranata koji je naravno i financirao, gdje je Francisko bio jedini Hrvat među njemačkim ministrantima Berlinske nadbiskupije. U lipnju 1995. godine primio je sakramenat svete potvrde u Berlinu. U ljeto 1998. odlukom Njemačkih vlasti zbog nepodruženja boravišne dozvole vraća se s roditeljima i sestrom u Hrvatsku i nastanjuje se u Vrbovcu. U Zagrebu se upisuje u Željezničku tehničku školu (ŽTŠ), smjer željeznički prometni radnik. Ministarstvo prosvjete i športa priznaje mu završeni 9. i 10. razred završene škole u Njemačkoj, kao prvi i drugi razred srednje škole završene u Hrvatskoj, uz obvezu polaganja razlikovnih predmeta za navedene razrede. U ljeto 1999. godine maturirao je sa vrlo dobrim uspjehom trogodišnju srednju školu u Zagrebu te dobio i pohvalnicu. U to vrijeme počinje povremeno pisati za Svjetlo riječi, Naša ognjišta i Mali koncil (MAK). Jubilarne 2000. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Pulu i Knin. Nakon odsluženja vojnoga roka počinje tražiti svoj životni put. Vjerujući da ima duhovni poziv, počinje se tražiti u dvije redovničke zajednice, gdje je i neko vrijeme boravio, ali samo kao kandidat. Nažalost, nije mogao naći svoje mjesto u tim zajednicama, te ih je dobrovoljno napustio. Tri je godine u hrvatskom katoličkom mjesečniku «Naša ognjišta» uređivao rubriku «Upoznajmo redovničke zajednice Crkve u Hrvata!», gdje je predstavljao redove katoličke Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tadašnja Hrvatska Konferencija viših redovničkih poglavara (HKVRP) i Hrvatska unija viših redovničkih poglavarica (HUVRP) dodijelila mu je na Svijećnicu, 2. veljače 2006. godine u Zagrebu priznanje za ustrajno promicanje redovničkog poziva. To mu je dalo još veći žar, tako da je i dalje radio na tom području, što čini i dan danas. Već dugi niz godina volonterski djeluje i piše za Katoličku tiskovnu agenciju BK BiH (KTA), Katolički tjednik, Naša ognjišta, Svjetlo riječi, Glas koncila, Mali koncil (MAK)… Pisao je i reportaže o župama, vodio razgovore s ljudima iz crkvenih krugova, pavlinima, Centru za nerođeni život, pisao vijesti i slično. Također je na Radio Mariji u Zagrebu vodio nekoliko volonterskih emisija. Emisije je vodio sam. Imao je i goste u emisijama, neke u režiji, a neke povezane putem telefonske linije. Dva puta bio je i gost na Radiopostaji «MIR» Međugorje. Jedanput je na Hrvatskom katoličkom radiju predstavljao jednu redovničku zajednicu u emisiji «Redovništvo Crkve u Hrvata». Na narodnom učilištu u Rijeci završio je i četvrti stupanj srednje stručne spreme (SSS), zanimanje komercijalist. Godinu i pol dana boravio je zatim kod jednih strogo klauzurnih sestara u Njemačkoj (Berlin) koje imaju danonoćno (vječno) euharistijsko klanjanje, gdje im je pomagao oko održavanja samostanskog okoliša i liturgije u crkvi, gdje je svako jutro ministrirao. Budući da su bile izrazile želju, preveo im je jedan promotivni letak o njihovom redu na hrvatskom, te su ga tiskale u nakladi od deset tisuća primjeraka. Za njemački Berlinski katolički tjednik pisao je također nekoliko puta. Danas je član društva Hrvatskih katoličkih novinara (HDKN-a) u Zagrebu. Od siječnja 2008. do lipnja 2008. radio je u tvrtci «Weber escal» u Zagrebu kao distributer promotivnih materijala, a od 19. lipnja 2008. do 31. kolovoza 2012. zaposlen je bio u tvrtci «CityExpress» u Zagrebu kao dostavljač - pješak poštanskih pošiljaka (kurir). Već duže vrijeme stalni je vanjski novinarski suradnik Katoličke Tiskovne Agencije (KTA) i Katoličkog tjednika. Već tri godine je sakristan u srednjoeuropskom Marijanskom Svetištu Majke Slavenskih naroda u Mariazellu u Austriji.
Na pitanje otkud Hrvat na službi u svetištu Majke Slavenskih naroda Francisko otkriva: "Negdje u prosincu 2012. godine jedna gospođa iz Samobora organizirala je hodočašće u Mariazell. Budući da govorim njemački i da sam već hodočastio s njom više puta, pozvala me je da joj pomognem oko organizacije i oko vođenja hodočašća. Upravo nekoliko dana prije polaska tražili smo nešto pa sam surfao po internetu te na stranici bazilike Mariazell. Na moje iznenađenje naišao sam na oglas da svetište traži sakristana. Budući da sam uvijek volio taj posao, a i da sam časnim sestrama u župi od svoje 13. godine pomagao oko sakristanske službe te ih dobrovoljno mijenjao za vrijeme godišnjih odmora, odlučio sam se javiti na taj oglas. Sjećam se da mi se je i printer baš tada bio pokvario, pa sam molbu i životopis pisao vlastoručno. Nekoliko dana prije nego što smo išli na hodočašće poslao sam poštom. Kada smo bili kao hodočasnici u svetištu nisam želio nikoga u svetištu pitati da li su dobili moju zamolbu, jer sam mislio, dobili su je i nisu zainteresirani. Međutim, tri dana nakon toga na moj mobitel pojavio se je austrijski broj, a na slušalici bio je upravitelj svetišta. Pošta je bila dugo putovala, a on kao da je znao rekao je: "Vi ste sigurno bili kod nas u subotu". Želio je da se što prije nađemo. Ponudio mi je čak od mogućnosti i Maribor. No, rekao sam mu da bi bilo bolje da se nađemo u Grazu. Tako je i bilo, jedne nedjelje iz Zagreba ujutro sam krenuo vlakom za Graz. Na kolodvoru me je dočekao upravitelj svetišta, benediktinac superior Pater Karl Schauer OSB. Odvezli smo se do obližnjeg Marijanskog svetišta Mariatrost gdje smo nakon razgledanja svetišta razgovor nastavili u obližnjem restoranu "Kirchenwirt" gdje smo i ručali. Nakon razgovora, upravitelj svetišta me je upitao kada mogu doći raditi u Mariazell. A ja sam mu uzvratio protupitanjem: "Kada trebate?". On je rekao odmah. Za nekoliko dana već sam bio u Mariazellu i bez problema bio sam dobio boravišnu i radnu dozvolu. Danas imam stalni boravak u Austriji".
U svetištu sam jako lijepo primljen. Od samoga početka župljani i hodočasnici koji dolaze kod nas jako su me lijepo prihvatili. Ne osjećam se strancem, niti su mi to Austrijanci ikada nabacili, kao što je to više puta bio slučaj kad sam živio u Njemačkoj. Mnogi svećenici koji kod nas više puta godišnje dolaze već me poznaju i znaju da sam Hrvat. Od izbora pape Franje uživam simpatičnost zbog imena. Strani i svećenici koji dođu i vjernici laici često me pitaju kako se zovem. Kada im kažem da se zovem Francisko, oni odmah kažu ‘kao i naš papa’, a neki su mi u šali rekli da sam mlađi papa. U Mariazellu svi me zovu Franziskus (Franjo), osim superiora koji me zove Frančisko te jednog patra koji me od milja zove Frančeski. A drugo ponosan što sam ovdje, jer vjerujem da u svetištu zastupam na neki način vjernike i narod Slavenski.
U svetištu kao sakristani djelujemo, već 20 godina moj kolega Peter (Petar) Jagersberger (56. godina) i ja. On je bio kratko kao bogoslov kod ovih ovdje benediktinaca, pa je napustio. Za ovu veoma časnu, ali i veoma odgovornu sakristansku službu u Austriji postoji predivna riječ, a to je "Mesner" (Mežnar). Ta se riječ koristi i u južnoj Njemačkoj Bavarskoj, dok se na sjeveru Njemačke koristi riječ "Küster“. Od ovoga posla može se solidno živjeti. Mjesečna plaća je negdje oko 1200 eura za oko 40 radnih sati tjedno, s time da se u Austriji dobiva 14 mjesečnih plaća, a godišnji odmor iznosi otprilike 5- 7 tjedana. Svaka nedjelja i crkveni blagdan radni su dani. Dobiva se dekret od mjesnog biskupa, a postoji i ugovor sa župom ili biskupijom. Ujedno ide zdravstveno, mirovinsko i socijalno osiguranje, dakle radni staž. Neke župe i svetišta sakristanima nude i besplatni službeni stan. Sakristani nose crnu dugu reverendu (talar) što je mnogim našim vjernicima i svećenicima kada ih vide neobično. Odmah pitaju da li si bogoslov, svećenik, novak ili redovnik. Također u Austriji svaka biskupija ima svoju radnu zajednicu sakristana, a izdaju i svoj list nekoliko puta godišnje. Ujedno postoji i promidžbeni letak o zvanju sakristana. Imaju i svoj zaštitni znak odnosno sakristansku značku, svakodnevnu molitvu koje mole te svoga duhovnika u biskupiji. Također posjeduju i svoju mrežnu stranicu www.mesner.at. Evo što sve otprilike radi jedan sakristan: otvara i zatvara crkvu, priprema sve za svetu misu i ostale liturgijske obrede, brine se o čistoći i uređenju crkve (svijećama i cvijeću), skuplja milostinju, zvoni, ministrira, pomaže svećeniku ukoliko je potrebno dijeliti svetu pričest, ... Biti sakristan u Austriji neki su naši ljudi već rekli gospodski je posao, ali je i veoma odgovoran i zahtjevan. Prva si odgovorna osoba iza župnika. Ovdje se zaista više radi o jednom veoma lijepom i cijenjenom zvanju i pozivu. I na kraju još jedna zanimljivost. Mnoge župe zbog manjeg obujma rada i djelovanja, a i iz financijskih razloga ne mogu si priuštiti jednog sakristana ili sakristanku. Zbog toga, ima dosta župa u kojima dobrovoljno i besplatno djeluju sakristani i sakristanke, bez ikakve novčane ili bilo koje druge naknade, bilo uz posao ili u mirovini. To je zaista lijep znak da je sakristanka služba jedan voljeni i cijenjeni posao služenja Bogu, bratu čovjeku, župi, vjernicima i svećeniku.
Sakristan je laik koji se može dapače ženiti. U Austriji i Njemačkoj to je drukčije nego primjerice kod nas u Hrvatskoj. Poznam jednog mladog sakristana koji je sretno oženjen i ima dijete, a koji djeluje u Njemačkom Marijanskom svetištu Altötting u Bavarskoj, a za kojeg znam da je tijelom i dušom sakristan kao i ja sam. U Marijanskom svetištu Tješiteljice žalosnih u Njemačkom sjevernom gradu Kevelaeru poznam također jednog sakristana koji je bio kod franjevaca, napustio i oženio se. Danas je sretan sakristan i svaki dan je sa suprugom na svetoj misi. Tako i moj kolega Peter (Petar) Jagersberger i ja tijelom i dušom smo sakristani. Mislim da je to kod nas više zvanje, a ne posao. Ne gledamo toliko na radno vrijeme. Sigurno da ljeti više radimo, zimi manje. Znamo po potrebi ostati do ponoći u bazilici, a koji put i do jedan ili dva sata poslije ponoći. Primjerice u svibnju znamo vikendom samo na jedan dan imati 18 svetih misa na različitim jezicima na tri različita mjesta. Jedan tjedan jedan sakristan radi prijepodne, drugi tjedan popodne, te u tjednu imamo jedan slobodan dan. Ove smo godine imali po 7 tjedana godišnjeg odmora. Radno vrijeme je otprilike od 6.30 do 12.30 te ljeti od 14 do 22 sata, zimi od 16 sati. Ljeti vikendom nemamo podnevne stanke od 12 do 14 sati budući da su svete mise i u 12.15, 13 i 14 sati. U adventu imamo zornice u šest sati ujutro pa jutarnja smjena počinje već od 5 sati. Kod nas dolaze Poljaci, Mađari, Nijemci, Talijani, Slovaci, Slovenci, Čehi, Nijemci, Austrijanci, Amerkinanci, Kinezi, Japanci, Hrvati i mnogi drugi. Godišnje u svetištu bude oko milijun hodočasnika. Jako smo fleksibilni, jer se mnoge hodočasničke skupine i ne prijave ili zakasne, pa ih moramo zbrinuti kada i gdje mogu slaviti euharistiju. Mnogi ne govore ni njemački ni engleski, pa se sporazumijevamo svakako, reklo bi se i rukama i nogama.
Koliko mi je poznato u Njemačkoj ima nekoliko Hrvata koji su sakristani po njemačkim župama i primaju uredno svoju zasluženu plaću. Kod nas u Hrvatskoj je to honorarno i vrlo malo. Ja primjerice od svoje plaće uzdržavam i svoje roditelje. Volio bih kad bi ovakva sakristanka služba i status kakav je u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj zaživio nekada i u Hrvatskoj. Neznam kada bi to moglo biti i da li je uopće moguće.
Tko se želi posvetiti ovom pozivu i poslu može to trenutno učiniti u Njemačkoj nadbiskupiji München – Freising kao i u Švicarskoj gdje crkva stalno traži sakristane.
Važnost službe sakristana/mežnara
Osoba koja se brine za crkvu i svega za slavlje liturgije i drugo, u nekim se krajevima zove mežnar a u drugima sakristan, zvonar i slično. Riječ mežnar njemačkog je podrijetla, a dolazi od »Messe« (misa), pa otud riječ »Messner«, u hrvatskom mežnar, što znači osoba koja vodi brigu o pripremi svega što je potrebno za misu, kao najuzvišeniji čin Crkve. Negdje se ta osoba naziva i sakristan (od latinske riječi »sacer« = svet), koji se bavi »svetim radnjama«, pa otud i riječ sakristija (hrv. posvetionica), kao prostor gdje se čuvaju predmeti potrebni za sveto bogoslužje.
U proširenom značenju ta se osoba, pod vodstvom župnika, brine za sve što se odnosi na crkvu. Zbog važnosti te službe danas bismo tu osobu mogli smatrati i svojevrsnim »pastoralnim asistentom«' jer uvelike pomaže župniku, počevši od prve i često najvažnije informacije o svemu što se odnosi na vjerski život i slavlja, računajući i na činjenicu da se neki vjernici, pogotovo oni koji su se udaljili od Crkve, najprije njoj obraćaju.
