Nastanak svetišta Gospe od Stupa u Španjolskoj
gospa od stupa jakovU noći između 2. i 3. siječnja 40. godine, Blažena Djevica ukazala se apostolu Jakovu koji je molio na obali Ebra njen zagovor za uspjeh evangelizacije u Španjolskoj. Gospa je, u pratnji nekoliko zborova anđela koji su nosili njezin prikaz i mali stup od jaspisa, priopćila apostolu božansku volju da sagradi hram posvećen njoj.
Tako je započela povijest prvog svetišta u Španjolskoj i zasigurno jednog od prvih u cijelom kršćanstvu.
Nakon što je izgradio prvobitnu kapelu, Jakov se vratio u Jeruzalem gdje je, prvi od svih apostola, podnio mučeništvo za vrijeme progona Heroda Agripe.
Pilarska tradicija vrlo je stara a potvrđena je i objavama koje je u modernom dobu primila blažena Anna Catarina Emmerick, a također i časna sestra Marija Agredska koja prenosi Gospine apostolu Jakovu: “Uzvišeni Kralj izabrao sam ovo mjesto da u njemu podigneš hram, gdje će pod naslovom mog imena Njegovo ime biti veličano […]. On će dati slobodan put svom milosrđu za dobrobit vjernika i oni će ih mojim zagovorom zadobiti, ako ih traže s pravim pouzdanjem i pobožnom odanošću”.
Gospa je dodala: «Ovaj stup s mojim likom ostat će ovdje i trajat će sa svetom vjerom do svršetka svijeta».
Prošlo je gotovo dvije tisuće godina i sadašnje divovsko svetište u Zaragozi – koje je preživjelo tri bombe bačene na početku Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.), od kojih nijedna nije eksplodirala – stoji na istom mjestu na kojem je bilo ukazanje.
Unutar kapelice se nalazi dragocjeni stup, sa staklom kružnog oblika koje omogućuje hodočasnicima da ga poljube i časte ga.
Velika pobožnost prema Gospi, zaštitnici Španjolske može se vidjeti u širenju njenog imena Gospe od stupa kao i u mnogim pjesmama njoj posvećenoj.
No, vraćajući se na ukazanje , jedna je činjenica vrijedna pažnje: Iako je živjela je u skrovitosti tijekom zemaljskog života njenog Sina i Otkupitelja, nebeska Majka je već bila štovana od strane apostola zbog njezine posebne uloge u povijesti spasenja. I zazvana je, kako izvještava Anna Katarina Emmerick – pozivajući se na riječi svetog Jakova – “temelj i stup Crkve na zemlji”.
Jedno od najvećih čuda svih vremena pripisuje se zagovoru Gospe od Stupa, koje se dogodilo 1640. godine, a tiče se seljaka Miguela Juana Pellicera.
Ova je priča detaljno ispričana u knjizi Il miracolo Vittorija Messorija, koja se oslanja na razne dokumente tog vremena sa desecima svjedočanstava, uključujući i svjedočanstva liječnika koji nisu mogli ne potvrditi čudo.
Gospa od stupa i jedno od najvećih čuda svih vremena
Jedno od najvećih čuda svih vremena pripisuje se zagovoru Gospe od Stupa, koje se dogodilo 1640. godine. Krajem srpnja 1637. mladi čovjek Miguel Juan Pellicer je pretrpio prijelom desne noge i, odan Gospi od Stupa, išao je na putovanje od 50 dana kako bi se liječio u Zaragozi. Govorio je kako će brzo umrijeti, a u Gospino svetište se vukao na laktovima.
Došao je s nogom u gangreni, a kirurzi su je morali amputirati četiri prsta ispod koljena i otpustili su ga iz bolnice nekoliko mjeseci kasnije s drvenom nogom.
Sljedeće dvije godine Miguel je živio proseći u svetištu u Zaragozi, gdje ga je jasno vidio veliki broj ljudi. Navečer je poškropio ostatak noge s malo ulja od posvećenih svjetiljki, u nadi da će mu pomoći Gospa koja je neprestano molila.
Na kraju se odlučio vratiti živjeti sa svojom obitelji u Calandu i ovdje su ga, navečer 29. ožujka 1640., probudili njegovi zadivljeni roditelji jer su bili privučeni mirisom “kao iz raja”, a onda su ispod pokrivača vidjeli da vire dvije noge, a ne jedna (!). Miguel im je rekao da je sanjao kako se nalazi u kapelici Gospe od Stupa i kako maže nogu blagoslovljenim uljem.
Sljedeće jutro dva su kirurga pregledala su Miguela i u kratkom vremenu, kako u Calandi tako i u Zaragozi, zabilježeni su deseci svjedočanstava ljudi koji su dobro znali za njegov prethodni invaliditet. Tijekom dvije godine viđali su ga sa drvenom nogom, a sad je imao cijelu nogu.
Budući da je Miguelova izrasla noga izgledala ista kao ona prije, sa svim ožiljcima i tragovima, otkopano je mjesto na bolničkom imanju gdje su se pokapali amputirani udovi. Pokazalo se da je mjesto prazno.
Sve ove činjenice potvrđuje i niz dokumenata iz tog vremena, koje je Vittorio Messori detaljno opisao u svojoj knjizi Il miracolo : U dodatku se nalazi i mišljenje Landina Cugole, šefa kirurgije i specijalista za reimplantaciju ekstremiteta, koji je detaljno ispitao svjedočanstva zapisnika o vremenu i zaključio da sve odgovara normalnom postoperativnom tijeku.
U danima neposredno nakon čuda, Miguel nije odmah mogao normalno hodati, nego je hodao sa štakama, kao da je nakon operacije. Prošla su tri mjeseca prije nego što je nozi vraćena prirodna duljina.
Izvor: magnifikat.hr
